217 Lada ŽIGO ŠPANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Biće je danas izgubilo osjećaj za prostor i vrijeme, pa i za prirodno kretanje. Čitajući ovaj zapis, mogli bismo zaključiti: moderne znanosti pretvorile su svijet u bezličnu konstrukciju bez povijesnosti i zavičajnosti. Biće kao resurs industrije i tehno-znanosti mora stalno biti na raspolaganju na tržištu sreće, a to mu otima tišinu privatnosti. Dokolica je nekada bila izvor slobode i kreativnosti, iz nje su izrasla najveća svjetska djela, a danas je poražena kao „gubljenje vremena“ koje je novac, a novac je Bog kojeg lako možemo izgubiti. U zapisu Stil je čovjek pripovjedač kazuje: „No, sada mi, kasno ali ne prekasno, svanjiva da tvrdnja Stil je čovjek ima i jednu zloslutniju, u većoj mjeri meritokratsku i moralno vjerodostojnu sastavnicu. Hoće kazati: nisi baš neka solidna, pouzdana osoba, pa nema u tebe ni ‹stila›. Identitet ti nije u pitanju, već razina izvedbe, stajališta, pristupa... Znadem ‹tko› si, ali znadem i ‹što› si!“ Junak u ovoj priči zaključuje kako stil više nije stvar svjetonazora, sintakse, načina na koji se osjeća i doživljava svijet, nego je stil sveden na prizemnu razinu općega bontona koji se svakodnevno krši. „Svijet ide dalje krupnim korakom i koga je još briga za svačije tankoćutnosti“, kazuje pisac. Uigrati život esej je u kojem autor na teatralan i ironičan način razmišlja o mogućim načinima režiranja života koji se stalno opire i nikada ne može zadobiti suvisao oblik, odnosno konačnu pozornicu, kao ni zasluženi raspored uloga. Uigravanje života je „adaptacija svih adaptacija, prilagodba svih prilagodbi“, igra se autor, a nama poručuje da se okanimo „ćorava posla“ jer život je nedefinirani entitet koji nas, pokušajem definicije, samo može još više uvući u prokletu nemogućnost da ga ukrotimo. Crnoborijeva knjiga Znakovi posred puta pisana je bogatim rečenicama s pomalo starinskom pripovjedačkom aromom, no sadržaj joj je itekako suvremen. Lice života je mračno, a naličje vedro ili opet obrnuto – svijet je izvana grd, a odbljesak mu je pitomiji. U ovim pronicljivim i sugestivnim pričama sve je u nekim metamorfozama, stoga zbilja lako uplovi u fikciju, a fikcija se zavuče pod skute zbilje. Svaka priča počinje podebljanjem prvih riječi u rečenici (izostavljaju se klasični naslovi), što bi moglo značiti kako je u životu junaka sve povezano (svezano), kako je njegov život, moderno rečeno, lifestyle ili showbuzz, baš kao što je današnje novinarstvo sve u jednom, bez rubriciranja, odnosno odjeljivanja tema. Crnoborijeve se priče ulančavaju i zbog usuda i zbog manične brzine našega doba. Ni jedna priča nije samostalna i konačna ni u egzistencijalnom ni u esencijalnom smislu, jer sam je život nerazmrsivo pletivo. Pogotovo u modernom svijetu, u kojem se nadglasavaju vanjska buka i nutarnji muk. A tu disharmoniju autor je dočarao tako živopisno da ćemo se prije sprijateljiti s hirovitim i prevrtljivim životom negoli se posvađati s njime. Lada Žigo Španić, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=