216 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Lada ŽIGO ŠPANIĆ ferent, pa savjetnik, junak je u strahu što reći, kome, kada, pa Anđeo Čuvar stupa na scenu. U ovoj priči autor apostrofira i verbalnu nesreću (koja se može doživjeti i preživjeti kao i prometna), odnosno aludira na izopačeno društvo koje uvijek krije podvale i opasnosti – sloboda je zvijer lijepih krila. U prijašnjim smo društvima bili jasno nadzirani, danas smo u nevidljivu fokusu pozornosti (pomoću tehnologije), odnosno vidljivi smo na nama nedokučiv način. Priču možemo shvatiti i kao ruganje demokraciji koja je najviše korišten i najviše zlorabljen pojam u povijesti, što znači da je njezino značenje beskonačno rastezljivo i da ga zapravo nema. I danas sloboda govora može biti opasna ako je protiv interesa moćne grupe. Nad nama je stalno ono veliko nebesko oko, Big Brother iliti Lažno ogledalo čuvenoga belgijskog nadrealista Renéa Magrittea. U priči Osnove praktične fljikologije pripovjedač analizira traženje novčića na cesti nekada i danas, odnosno razvija fenomenologiju sakupljača, njihovu psihologiju, čak i fizički nagib tijela dok se uzima novčić, a sve nijanse stavlja i u društveni kontekst (u tom „poslu“ nema nikakvih koncesija ni registracija, plaćanja poreza). U priči Napredak autor progovara o profiterskom, dehumaniziranom svijetu u kojem svaka pojava, svako biće ili stvar može biti stavljena u natjecateljski odnos. Pripovjedač (šetač, feljtonist i esejist) obuzet je sve većim porastom registarskih tablica u urbanom kaosu (brojke kao da nasrću u svijest poput rečenica s poremećenim slovima), a naročito mu u oči upadaju tablice s istim brojevima kojima vozač (budala u tržišnom egomanskom carstvu) javno dokazuje svoj identitet. I to bi trebalo poučavati na nekom od naših bezbroj menedžerskih studija, elaborira pješak.„Nazvao bih to za ovu priliku sindromom 007.“ (...)„Narcisoidnost projicirana na registracijske oznake vlastitih vozila kao da nema kraja.“ U priči Hijaluronska kiselina autor ironizira pohlepu farmaceutsko-estetskoga svijeta, u priči Ovaj... poigrava se lošim materinskim jezikom spikera, odnosno ironizira nisku razinu pismenosti, u priči Nepredvidljivosti opsuje šoping bake i unuke, trend poderanih traperica, odnosno vrijeme negdašnjeg stila i današnji modni konzumerizam. Put u službi šetnje zanimljiv je esej o šetnji kao zaboravljenoj esencijalnoj potrebi bića koje samotnjačkim koracima osvaja svoju unutarnju slobodu. Šetnje, kaže pripovjedač, imaju kružni ili elipsiodni oblik, nisu pravac od točke do točke, na kojem suvremeni svijet ganja egzistenciju. Romantični šetač u ovome eseju naročito slavi prečace razvedenoga Glavnoga Grada. Prečica je naša„premijera“, naša„unikatna“ pustolovina. Stranputice daju nove vizure i slike grada, koje nam pripovjedač dočarava kao flȃneur, preplićući ozračja lokacija, doživljaje i asocijativne nizove. Ova priča (esej, feljton) mogla bi značiti autorov prkos prema današnjem Tehnopolisu u kojem je čovjek pred ekranom sveo svijet na jednu točku, uobražavajući sveprisutnost svega.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=