214 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Lada ŽIGO ŠPANIĆ A iznutra, sve je uglavnom groteskno. Tom prpošnom igrom tragičnog i komičnog Crnobori je pridobio čitatelje, umrtvljene s knjigama punim apatije, marginalaca, društvenih nepogoda i moralnih potresa. Premda su priče u autorovoj knjizi podijeljene na četiri ciklusa, one su slične. Junak se u svojim brojnim poslovnim, društvenim i intimnim zgodama želi sastati sa svijetom, no na koncu se rastaje od njega, jer se uvijek javlja gospodin Slučaj koji sve razbuca i kao za inat ne dopušta piscu da zaokruži svoju priču od početka do kraja. Dan Crnoborijeva junaka sav je u isječcima i ne može zadobiti konačni oblik, jer je i život nepredvidljiv i hirovit i ne možemo ga sustići. No nije sve tako disperzivno – ima dosta priča koje itekako duboko i konstruktivno zadiru u fenomenologiju suvremenih pojava (spomenimo priču o skupljanju novčića na cesti kao novom „biznisu“.) Premda u Crnoborijevim pričama ima puno događaja, one su riznice svakojakih unutarnjih stanja jednoga samca koji živi u Glavnome Gradu, radi u institucijama „koje rade svoj posao“, odlazi u kafiće, šetnje, druži se sa znancima, prijateljima i neprijateljima, ukratko, koji luta s hrpom čudnih znakova posred puta. Život ga stalno zatječe u nekim novim, nepredviđenim oblicima. Mijenjaju se mjesta i vremena radnje, priča se raslojava, bježi kao rijeka u svoje rukavce, događaji lako prohuje, a praznina se ispunjava uspomenama, razmišljanjima ili zamišljanjima nekog drukčijeg ishoda situacije u kojoj se junak našao. Svaka priča mogla bi biti skica za opsežniju priču, za novelu, pa i za roman. U jednom će zapisu autor: „Prilično mirno ispisivanje (potpunoga mira, razumije se, nema, pa ni ovdje) redaka na putu oblikovanja neke kratke priče biva sve češće prekidano događajima koji nisu bogznašto, ali kad zasjednu ne miču se, poput muhe koja se drži na sigurnoj udaljenosti, ali iritantno blizu i ne da se otkloniti pukim mahanjem.“ Neke priče imaju duh dnevnika, neke duh fikcije, neke duh eseja. A u mnogima se prelama vrijeme prije liberalnoga kapitalizma i današnje. I u gotovo svim pričama vlada usud koji režira događaje i susrete, koji je jači od ljudske volje i drznički drži kormilo priče. Rasap vrijednosti u histeričnom modernom društvu autor dočarava komadanjem svakodnevice, odnosno životom u odlomcima. Pobjede se lako pretvaraju u poraze, gubitništvo u korist, zgoda u nezgodu, sreća u nesreću, odnosno ništa se ne da fiksirati – čovjek zapravo nema svoju sudbinu dok se god nevidljivi vođe, moćnici ili neki drugi opsjenari zavlače poput sjena u tuđe živote. Osobito je danas osjetna ta sofisticirana „pratnja“ iza naših leđa, koja se osjeća i u Crnoborijevim pričama, no toj sablasti ne možemo nadjenuti ime. Je li to agent naše sudbine, policije, susjedstva, je li to dvolični bog Janus ili je to naš strah, naša slabost? Možda nas uhodi naš vlastiti autodestruktivni alter-ego koji je sit našega ega jer ne doseže ništa bitno.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=