213 Lada ŽIGO ŠPANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI našega FAK-a), a javna čitanja kratkih priča na domaćom pozornicama postaju jednako važna kao književni i sociološki fenomen. Još od tridesetih do šezdesetih godina prošloga stoljeća u našoj književnosti javili su se vrsni autori kratke priče (Desnica, Kaleb, Šegedin, Novak itd.) koji su se okrenuli emocionalnim, odnosno meditativnim stanjima junaka čak i unutar priče, obogaćene esejističkim i poetskim intonacijama. Takve su i Crnoborijeve priče u kojima se narušava kompozicija i prepliću raznorodne perspektive. Premda se među retcima često osjećaju tektonski društveni poremećaji, autor socijalnu i psiho-dramu uglavnom dočarava kao prgavu igru sudbine, služeći se često anegdotalnim, pa i karikaturalnim postupcima. Njegovi su tekstovi stilom daleko bliži našoj pripovjedačkoj klasici negoli urbanoj kratkoj pripovjednoj formi fakovaca čije je načelo bilo: priča, konkretna mjesta i konkretan jezik! To je dovelo do proplamsaja dijalekata, lokalnih govora i žargona, odnosno do funkcionalnih govora, što je bila velika prednost. No u fakovskim kratkim pričama nisu bile dobro došle metafore, alegorije i pjesnički instrumentarij – proza se temeljila na priči, pa se na javnim čitanjima tekst lako preobražavao iz pisanoga u govorni medij. A Crnobori ne napušta estetizirani jezik, naprotiv, on mu služi kao štit od svih trendovskih nametnika, a i kao sarkastičan odmah od svih trivijalnosti koje se svakoj budali lako uvlače pod kožu. Od filozofije do humora i obratno Crnoborijeve priče (zapisi) stalno se nalaze u „predvorju nekih zbivanja“, kako kaže junak priče Petra Šegedina Nedjeljno poslijepodne, koji pokušava stvoriti unutarnji dijalog između sebe i svijeta, bez jasna uzroka i svrhe, bez reda i jasne poante. U Crnoborijevim pričama neke važne, a češće usputne zgode često se rasplinu u autorovim refleksijama ili humornim igrama, pa se priča grana poput krošnje, nepravilnih i prepletenih grana. Autorove zgode, kojima je teško pripisati određen naum ili poentu, kao da se nalaze u nekom čistilištu smisla – niti je priča u raju niti je u paklu, odnosno neodređena je i nesvrstana, magična, nedokučiva. I slatka je i gorka, i britka i razigrana, i draga i podla. Samosvojna je, opire se linearnosti, što joj daje neko „jastvo“, odnosno poseban spisateljski šarm. Crnoborijeve priče pokušavaju objasniti smisao neke dogodovštine glavnoga junaka, no pripovijedanje je ispresijecano razmišljanjima o društvu, okolnostima, životu, prolaznosti, obogaćeno je različitim raspoloženjima – od lirizma do cinizma. Ove su priče slične onima krugovaša po dinamici teksta i afirmaciji zaigranoga antijunaka koji ne zna objasniti vlastitu sudbinu, pa završava u sjeni svoje nesigurnosti. No, stilski, Crnoborijeve priče nisu baš „krugovaške“ – više naginju klasičnoj pripovjedačkoj elokvenciji koja štivu daje neku gospodsku gestu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=