212 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Lada ŽIGO ŠPANIĆ hipokrizije, popularne kulture, odnosno„operirat“ će i izvana i iznutra. Premda je čovjek danas doslovno„bačen“ u svijet koji bruji i melje sve pred sobom, Crnobori umjesto sartreovske egzistencijalne depresije radije čitatelju nudi ironiju kako bi šašavo doživio i preživio naš rasut (ne)život svagdašnji. Knjiga je tematski skokovita, živopisna, panoramska. To je dar mudroga i pomalo šašavog pripovjedača, maloga, simpatičnoga gubitnika koji u ovoj knjizi radije hoće biti pikaro sa stilom (pa i kada gubi) negoli moderni luzer s „otrovnim“ duhom kojim udaljava i čitatelje od sebe. Crnobori je u većini svojih knjiga raznovrstan znatiželjnik – ili esejistički razmatra neki fenomen, ili zabrazdi u neku trivijalnost ili se alegorijski poigrava klasičnim pričama, smještajući ih u današnji kontekst. Tako se u knjizi U snu (Istarski ogranak DHK i Čakavski sabor, 2019.), koja je također dinamičan skup različitih priča i tema, poigrava, među ostalim, i Kafkinom pričom Jazbina koja započinje čuvenom rečenicom: „Sagradio sam jazbinu i čini se da je lijepo uspjela.“ Crnobori tu Kafkinu priču o neidentificiranom biću koje gradi podzemni svijet tumači kao svijet Europske unije (to je njegova interpretacija u usmenom intervjuu koji se može naći na mrežnoj stranici Društva hrvatskih književnika). Europska unija, misli autor, također racionalizira svoj sustav hodnika, prečica, periferija, stvarajući sustav propisa kao skup sigurnosnih mjera u jazbini u kojoj uvijek vlada strah, stvaran i iracionalan, od vanjskih neprijatelja. U knjizi U snu autor skače s teme na temu, no za svaku je znalac, s hrpom zanimljivih analiza, asocijacija i vrećom dosjetki. Tako se, npr. bavi i temom forenzičara u suvremenom holivudskom filmu, koji zamjenjuju negdašnje detektive (u djelima Poea, Dostojevskog, A. Christie itd.), odnosno koji egzaktnim metodama isključuju istraživače s klasičnim obrazovanjem i britkim umom. I dok je stara detektivska radnja bila ispunjena dijalozima između ispitivača i ispitanika, koji su katkad bila i filozofska nadmudrivanja, danas forenzičari s kemijskim i mikroskopskim oružjem kasape tijelo ne bi li po izlučevinama i drugim sastojcima odgonetnuli slučaj. U knjizi U snu Crnobori se bavi i animiranim filmom, razlikama između crno-bijelog filma i onoga u boji te raznim drugim temama. Očito je riječ o intelektualcu veoma široka znanja, istraživaču raznih pojava, kritičaru, piscu, filozofu, sociologu... koji je sve samo ne fahidiot. Osim toga, Crnobori vraća dostojanstvo kratkoj književnoj formi, otima je laganom zaboravu. Pedesetih godina u hrvatskoj se književnosti sve češće pišu kratke priče, zacijelo i pod utjecajem prijevoda Hemingwaya i Saroyana, a šezdesetih, kada je Večernji list počeo redovito objavljivati američku short story, kao i priče domaćih autora, ta je forma u nas postala sve vidljivija i zrelija. U Americi se tada to popularno voće već naveliko konzumiralo. Veliki val kratke priče ponovno je zašao u našu književnost i zapljusnuo medije početkom 2000. godine. Tada diljem svijeta niču pokreti i festivali kratke priče (od talijanskih „Mladih ljudoždera“, britanskih „Novih puritanaca“ do
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=