211 Lada ŽIGO ŠPANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Kratka forma na književnom pijedestalu Kratka priča u hrvatskoj književnosti ima tradiciju još od 19. stoljeća, no medijski i kritičarski reflektor trenutačno je okrenut prema njezinu debelom „neprijatelju“ romanu. Začudo, život nam je sve razmrvljeniji, neurotičniji, a romani koji traže strpljenje danas su sve popularniji. To je još jedan od paradoksa ovog kontradiktornog vremena, u kojem se gube, slažu i preslaguju i Crnoborijeve tematski raznovrsne priče. Ne, nije ovo urbana kolokvijalna proza, iako se sve zgode i nezgode događaju u Gradu, nego je ovo, kažimo, urbana „uzvišena“ proza, kombinacija prizemna razorenog svijeta i pitome estetske arhitekture. Autor, naime, pokušava alogičan, smušen život „pobijediti“ elegantnim nizom literarnih rečenica, kako bi estetikom spasio život (i svoje priče) od kaosa i besmisla. To je čista ironija – ne dopustiti pripovjedaču (samcu koji živi u jednoj garsonijeri) da potone u kaos i samoću, jer ako već mora biti životni gubitnik, neka barem bude dostojan pripovjedač! Crnobori je započeo pisati sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u legendarnome pulskom Literarnom klubu Istarski borac, pod izravnim mentorstvom glasovite profesorice dr. Ljubice Filipić Ivezić. Osim što je prepoznala njegov talent, profesorica ga je trajno poticala na pisanje te mu je 1957. godine priredila i objavila prvu knjigu: zbirku kratkih priča, zavičajna naslova – Losture. Crnobori je radio kao političar i novinar (bio je direktor Radija Pule), a objavio je nekoliko knjiga (Protiv kulturnih feuda, Pedeset pulastri itd.). Naslov knjige Znakovi posred puta možemo doživjeti kao parafraziranje knjige Ive Andrića Znakovi pored puta, u kojima su objedinjene autorove misli, usputna zapažanja, kratki eseji i dnevničke crtice. Crnoborijevi su znakovi posred puta, što bi moglo značiti da je pripovjedač (uglavnom u prvom licu) in medias res, bačen u ćudljiv svijet svagdašnji, kao insajder, iako mu je svjetonazor potpuno autsajderski. Teško je u ovom agresivnom tehnološkom dobu bivati pored puta (poigrajmo se opet Andrićevim izrazom), jer se agresivan svijet nametnuo pred nama, odnosno stao je raskalašen, nadut, širokih ruku posred puta kojim hodamo. Naime, sve je danas nametnuto, reklamirano, transparentno, a stranputice u ruhu meditacije postaju gotovo pjesničke romantične oaze. Lakše je biti u negoli uz. Bučni dijalozi nadglasavaju glasnu tišinu. Priče Albina Crnoborija žive, dakle, posred (životnoga) puta, no to nije tek igra riječi ili igra smisla. Ovi prozni zapisi obuhvaćaju širok svijet, duboko su introspektivni i ekstrovertni, i ozbiljni i ironični, a raspon tema im je golem – od zavičaja i starih običaja, preko intimnih sastanaka i rastanaka, obavijenih uvijek velom tajne, do brojnih društvenih, tehnoloških i psiholoških fenomena (moćne institucije, tehnologija, nepredvidljivost, šetnja, izopćenost, samoća...). Tako će Crnobori u svojoj intimnoj odiseji zarezati bolesna tkiva današnjih raznih industrija, konzumerizma, lažne demokracije, korupcije,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=