207 ustrojeni na zajedničkom nazivniku Matoševog duha, čiji su se ideali, snovi i želje s početka Remove knjige u raspletu Filma hrvatskoga romana ostvarili kao, kaže Rem, „polimorfna (...) scena književnosti“. Tim pravorijekom Rem premješta naglasak s općevažeće percepcije Augusta Šenoe kao utemeljitelja moderne spisateljske stručnosti i minimuma zanatskoga standarda u književnoj tehnici na Matoševu anticipatorsku ulogu za polidiskurzivno širenje hrvatske književnosti tijekom 20. stoljeća, kao i za širenje poimanja kreativnih sloboda i razlika u hrvatskoj književnosti općenito. Uzročnoposljedična narativizacija povijesti, a nadasve uzbudljivo praćen razvoj hrvatske književnosti„iz epizode u epizodu“, knjigu kao što je Film hrvatskoga romana također približava dosezima Žmegačeve Povijesne poetike romana. Pri tome neizbježna tumačiteljska pojednostavljivanja i olakšavanja gradiva kao uvjet inicijalnog obraćanja publici studentske dobi, a sada knjigom i široj laičkoj javnosti, nisu banalizirana, nego autor lukavom diskretnošću zaziva publiku da si uzdigne intelekt, kao i čitateljske kompetencije, ljestvicu-dvije više, tako da u tom aspektu Film hrvatskoga romana – po pitanju rafinirane osjetljivosti prema „tijelu teksta“ i primjeni književnoznanstvenih instrumenata za potrebe dubinskog iščitavanja književnosti – biva na tragu knjiga kao što su Hrvatski roman 1945.-1990. Cvjetka Milanje i Tumačenje romana Gaje Peleša. Zašto onda naslov glasi Film hrvatskoga romana? Pa ne samo zato što je povijest hrvatskoga romana između korica ove knjige ispričana filmski napeto, nego i zato što su ključne teme ove knjige, hrvatski roman i povijest hrvatske književnosti općenito, izloženi komparativno, u usporedbi s poviješću filma. Nekoliko je razloga za to, prije svega u ideji da se ekranska projekcija on line nastave u vrijeme pandemijske karantene vizualno i medijski dinamizira, posebice u očima mladeži hipermedijskog doba kao naraštaja čija pozornost nije kondicionirana za udubljivanje, nego za lepršavo prelijetanje šarenim, informacijski rascvjetanim medijskim poljanama. Drugi je razlog zacijelo stimulacijski: približiti književnost mlađim generacijama uz pomoć medija koji im je atraktivniji, iako danas i film – ako nije superherojski blockbuster – među mlađom publikom gubi korak s vremenom kao dugovremeni sadržaj u odnosu na intenzitet instantnih senzacija koje ih bombardiraju iz sekunde u sekundu s društvenih mreža. Može film, ali ako je nasjeckan i rastavljen na clipove. Film, naravno, ne izumire, ali svakako traži povijesno spašavanje, najprije u smislu transgeneracijskog prenošenja filmske, ali i kino kulture, a zatim i u odnosu na činjenicu da je film bio amblematska umjetnost 20. stoljeća bez kojega povijest književ-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=