205 Igor GAJIN KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI kao demonstrativan čin potpune transparentnosti. Kada iščitamo s ovih stranica čime se sve to današnjoj mladeži puni glava na katedrama književnosti, onda nam postaje jasnija dramatičnost sustavnih napora da se danas iz repertoara sveučilišnog obrazovanja škartira sve što se doima kao puko bacanje novca ukoliko se taj novac ne vraća višestruko. Suvremeno visoko školstvo danas je ustrojeno fašistički jednostavno u smislu crno-bijele simplifikacije: zahtijeva se samo funkcionalna korisnost, samo pitanje je u čiju korist? Jasno, kapitalistički primitivizam stoji iza takvih „reformi“, inzistirajući na razvijanju isključivo instrumentalne inteligencije, odnosno na školovanju kadra koje će biti dovoljno obrazovano da bude tehnički i izvršno stručno, ali nipošto toliko (prekomjerno) školovano da kritički misli o režimu za koji ga se priprema i disciplinira. Katedre usmjerene prema proizvodnji „maglovitog“ i neutrživog simboličkog kapitala danas moraju birati hoće li biti kapitalističke mašine u strogo ekonomskom smislu ili unificirani STEM-ovski roboti, dok je književnost nešto čime se čovjek može baviti pred spavanje, i tako to jest u svijetu u kojem – kako to kaže Krleža – „još uvijek vlada antigalilejska tmina“, pa su po toj logici još uvijek vladajuće tmine katedre književnosti valjda također jedno od lokacija gdje ljudi gušteri čipiraju mlade, dok im u uši ulijevaju otrov smutljivih misli. Naspram globalno popularnog žanra teorije zavjere, davidovska je borba protiv Golijata ta zavjera književnih kartografa kakva se kuje i na Removim sesijama, no nije isključen happy end: udarac kamenom poantom iz dobro zavitlane rečenice jer na katedrama književnosti uči se upravo vitlanje rečenicama da bi studenti po završetku studija svojim naizgled skromnim oružjem – jezikom kao praćkom – (s)rušili sve one prijetnje koje stoje naizgled nepobjedivo većima od njih. Kada Rem na jednome mjestu piše da je„povijest hrvatske književnosti često (...) troma i sporo mijenja svoje uvide“, onda eksplicira koncept po kojem je ustrojena povijest hrvatske književnosti u Filmu hrvatskoga romana. Naime, Rem dodaje da se kanonske vrijednosti hrvatske književnosti u jednom trenutku, čak iznenađujuće brzo, prestanu propitivati i prevrednovati. Umjesto toga, naprosto se dovijeka papagajski ponavljaju i prepisuju od riječi do riječi inicijalne kvalifikacije nekih prvih arbitara koji su utemeljiteljskim pravorijekom određeno djelo uzdigli u kanonski status. Senzibiliziran quorumaškim iskustvom za protivljenje centrima (moći) i cijeneći kreativnu vitalnost ruba, Rem demokratizira hrvatski književnopovijesni sustav ukazivanjem na brojne previđene, isključene i marginalizirane literarne vrijednosti, kako konkretnih romana (npr. Majka Marije Tucaković Grgić ili romani Bogdana Mesingera), tako u nekim slučajevima čak i cijelih žanrova ili opusa (npr. krimići Milana Nikolića ili oni autori na koje je već svojedobno upozorio Branimir Donat, a čije interese za skrivene ili zaboravljene, pa čak nikad ni pročitane senzacije
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=