204 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Igor GAJIN je inicijalno i kreiran, za komunikaciju jazbina s jazbinama dok na površini zemlje vlada opustošenost. Doduše, upokojili smo poneki mit o suvremenoj čovjekovoj otuđenosti: izolacijska je izluđenost demantirala da će čovjek budućnosti u potpunosti zamijeniti fizički svijet virtualnim do te mjere da će se svatko bespovratno razdvojiti od svih zbog „zablesanosti“ atrakcijama tehnomedijskog spektakla. No, to i nije tako dobra vijest kao što se čini: tehnomedijski je matrix najdjelotvorniji kada vjerujemo da smo jednom nogom još uvijek u stvarnosti. Kako god, u vrijeme pandemijskog razmaka kao civilizacijskog imperativa Rem je on line nastavom, kao tada jedinom dopustivom opcijom rada u obrazovanju, uspio nadrediti virtualnost simboličkih veza u kulturi nad tehnološkom virtualnošću umreženosti i ispuniti osamljenu gomilu mladih onom bliskošću koju od pamtivjeka stvaraju iskustvo knjige i čitateljski razgovori čak i s mrtvim autorima iz pradavnina. „Govorimo o svijetu kada se čitanje nije klikalo skakutanjem po surferskim mikrodezinformacijama, nego je knjiga bila nešto što se taktilno, erosno prihvaćalo“, navodi Rem na jednome mjestu, nudeći knjigu kao najbolji surogat za ispunjavanje pojedinčeve potrebe za drugim bićem. Razni stručnjaci upozoravaju da će se psihosocijalne posljedice tzv. zoom generacije zbog dugotrajnog boravka u karanteni kao razlogom uskraćenosti za tipična, ali presudna životna iskustva u mladosti tek početi manifestirati, no možda je generacijski uzorak iz Remove virtualne učionice prošao sretnije, ako ne i na najbolji mogući način, tim više što nekih milijun primjera iz prohujalih stoljeća dosadašnje povijesti pokazuje da su iz kraćih ili dužih samoća najzdraviji izašli upravo oni koji su svojih „sto godina samoće“ proveli čitajući. Ukoričivši ta video predavanja u Film hrvatskoga romana, prilično voluminoznu knjigu od gotovo 450 (!) stranica, Remov ispredavani povijesni pregled razvoja hrvatske proze od 1914. do 2019. godine tim činom publiciranja prestaje biti svojina ekskluzivne studentske publike i otvara svoje stranice svekolikoj javnosti kako bi se informirala o načinima na koji je hrvatski roman – kako to kaže Rem –„odradio pretragu vremena“. Čitateljstvu je omogućeno doznati i odgovore na pitanja kako je „povijest kao kontekst imala koprodukcijski odnos s onim što tekst nudi“, ali da knjigu nitko ni ne pročita, nadasve je važno što je sada negdje na policama ostao trajni zapis kakvim su sve impresivnim ili tek samo dirljivim naporima hrvatski književnici nastojali „svijet odtamniti“. Žanr ukoričenih sveučilišnih predavanja ima respektabilnu tradiciju i na tu temu će nam u tren oka pasti na pamet Michel Foucault, a s domaćeg terena, dakako, Milivoj Solar, no u ovom slučaju – s obzirom na aktualne tendencije prema humanističkom obrazovanju u visokom školstvu – publiciranje Removih predavanja također je izraz naročito važne gestualnosti kojom Film hrvatskoga romana stupa pred javnost
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=