191 Stipan TROGRLIĆ ZAVIČAJ 3.2. Doba fašističkoga totalitarizma Po završetku Prvoga svjetskog rata nade istarskoga svećenstva o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom nisu se ostvarile. Citirajući Vladimira Nazora, Božo Milanović novu situaciju prikazuje kao napuštanje već sagrađenoga grada. Pri tome je mislio na ono što su istarski Hrvati na nacionalnom planu ostvarili potkraj austrijske uprave. Italija je dolazak u Istru, zapravo zaposjedanje zahvaljujući promjeni strane tijekom rata, shvatila kao povijesnu priliku da konačno s dnevnoga reda skine „slavensko pitanje“. Pod talijanskim pritiskom potiče egzodus istarskih Hrvata tijekom kojeg ih je najmanje oko 70.000, a neki izvori navode brojku od 100.000, iselilo potraživši utočište na području tadašnje Kraljevine SHS i drugih država. Ako su u vrijeme austrijske uprave, sve do potkraj 19. st., svećenici bili jedini intelektualni sloj među istarskim Hrvatima, sada su oni jedini intelektualci koji su ostali s narodom. Dobar dio svjetovne inteligencije, izložen pritiscima i progonima, napustio je Istru. Ne samo zato što su kao „službenici Crkve“ u određenoj mjeri bili zaštićeni od posvemašnjih progona, nego i zbog unutrašnjeg zova, istarski hrvatski svećenici najvećim su dijelom ostali s narodom, osuđenim ili na asimilaciju ili na progonstvo. Svojim vezama s crkvenim strukturama nastojali su zaštititi narod s kojim su i radi kojega su ostali. „Fasaci di combattimento“, osnovani 1919. radi borbe protiv komunizma, u Istri i čitavoj Julijskoj Veneciji imali su prvenstveno nacionalni zadatak: zastrašivanjem i batinama onemogućiti svaki hrvatski i slovenski javni nacionalni izričaj. Kako su vjerski obredi na staroslavenskom i narodnom (hrvatskom) jeziku imali značaj i nacionalne manifestacije, postali su predmetom nemilosrdnih, divljačkih i surovih napada fašističke vlasti. Nerijetko predstavnici lokalne vlasti sastavljaju liste nepouzdanih hrvatskih svećenika („preti infidi“). Na listi prefekture u Puli iz 1923. g. našla su se čak 42 takva svećenika s „kvalifikacijom“ zbog čega ih se smatra „nepouzdanima“. Ovdje navodimo samo dva paradigmatična primjera optužbi na račun hrvatskih svećenika. Matija Kurelić, župnik u Pazinskim Novakima (Pazinski dekanat), u izrazito hrvatskoj sredini, optužen je zbog toga što „otvoreno“ pokazuje svoje hrvatske osjećaje te održava kontakte s Leopoldom Jurcom, župnikom u Trvižu, glavnim predstavnikom hrvatstva na Pazinštini. Optužuje ga se da propovjedi drži samo na hrvatskome jeziku iako se prije rata u župi govorilo i propovijedalo i na talijanskom. Šime Frulić župnik u Grdoselu opisan je kao vatreni „kroatofil“. Zamjera mu se što je s propovjedaonice pozvao odrasle da ne pohađaju tečaj talijanskoga jezika kao i to što propovijeda i vjeronauk drži samo na hrvatskome jeziku.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=