181 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA smrti ljudske egzistencije, svijeta i bitka samoga. Zato su misaoni napori Heideggera i Sutlića u 20. stoljeću suvremeno razvijanje pokušaja da se čitava povijest metafizike otvori kao zgoda-događaj same otvorenosti nadolazeće budućnosti u jeziku drugačijega mišljenja od onog koji je metafizički dospio do krajnje crte kraja povijesti. Sutlić konačno u kontekstu pretposljednjega IX. poglavlja Predavanja o Nietzscheu dospijeva do onoga što je već na početku uspostavio kao svoju misaonu artikulaciju u knjizi Praksa rada kao znanstvena povijest. Riječ je o dijalogu između Marxa i Nietzschea kao uvjeta mogućnosti dijaloga između Heideggera i Sutlića kroz posljednje mogućnosti istovjetnosti u razlikama. Nihilizam nije svijet rada, već se rad kao paradigmatski krug krugova prakse i znanosti u smislu čiste tehnologike kao fiziologije uspostavlja kao ono ljudsko-i-neljudsko, kao čista automacija i kao put do tehnosfere koju ni Heidegger niti Sutlić, zbog prevladavajućeg horizonta eshatologijsko-soteriologijskoga mišljenja prevladavanja i pregorijevanja metafizike ipak nisu mogli u potpunosti otvoriti.25 Povijesno mišljenje, pritom, više ne traži svoj energetski i katarktički „novi početak“ povratkom u iskonsko shvaćanje filozofije u predsokratskome mišljenju, već u konstelaciji onto-tehnologijske osnove povijesti stoji pred pitanjem da li doista biti ili propasti. Zato je potrebno da bitno povijesno mišljenje napusti i posljednje ostatke metafizičkog mišljenja, kojih ima još i u Heideggerovu promišljanju konstelacije kraja filozofije i zadatka mišljenja.26 Evo, zar se ne nalazimo iznova na početku„prvoga početka“ filozofije, ali s jasnom granicom egzistencijalne slobode odluke u suvremenome svijetu rada kao nihilizma par excellence, u situaciji koja je inherentna mišljenju drugačije povijesti izvan redukcije na njezino dovršenje i kraj? Ako su i Heidegger i Sutlić sustali u svojem promišljanju onoga što je preko crte ili granice metafizike, a vidjeli smo da su to svaki na svoj navlastit stvaralački način doveli do govora s toliko jasnim i razgovijetnim pojmovljem od postava kao biti tehnike (Gestell) do prakse rada kao znanstvene povijesti, od događaja (Ereignis) do zgode kojom povijesno mišljenje postaje spasonosna otvorenost i najiznimniji eksperiment slobode čovjeka uopće „danas“, pa zašto onda njihovo mišljenje u razlikama ne možemo jednoznačno odrediti kao „pozitivno“ razlaganje i osmišljavanje onog što pripada „biti“ tehnosfere? Temeljni razlog neodredivosti Sutlićeva povijesnoga mišljenja, kako ga je razvio u dijalogu s Marxom, Nietzscheom i Heideggerom, jest u tome što je to po svojim posljednjim nakanama mišljenje izvan crte metafizike, ali unatoč svim njegovim ogradama od mitopoetskoga kazivanja kasnoga Heideggera, isto se pojavljuje i u Sutlićevu slučaju. Povijesno mišljenje jest pre25 Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019. 26 Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, str. 159.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=