100 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Davor ŠALAT su samo nepomirljivi neprijatelji mogli pomiriti nepomirljivu Francovu Španjolsku“. I Cercas zaključuje:„Povijest tih odricanja i njihovih posljedica djelomice je povijest prijelaza iz diktature u demokraciju“. Jasno je, dakle, da narator Anatomije jedne pobune ne samo analizira presudni trenutak u borbi demokracije i diktature u Španjolskoj, nego je taj trenutak i svoje viđenje onoga što se tada dogodilo baš i izabrao kako bi afirmirao demokraciju. I to demokraciju kao vrijednost koja nadilazi sve suprotstavljene ideologije i koja tim nadilaženjem onemogućuje da njihova isključivost neprestance gura cijelo društvo u sukobe koji se vode oružjem i nasilnim isključivanjem ideološkoga neprijatelja. No sada dolazimo do pitanja tko je točno taj narator i kakvo je to djelo koje on pripovijeda? Naime, Anatomija jedne pobune žanrovski je vrlo osebujna pa, kako bismo razumjeli namjeru samog autora i karakter njegova govora o demokraciji, valja razmotriti žanrovsku pripadnost tog djela, odnosno udjele fakticiteta i fikcije u njemu. Zanimljivo je to da je djelo sastavljeno od same dokumentaristike, da se sve o čemu se piše stvarno i dogodilo, a da se fikcijska razina aktivira prvenstveno u interpretaciji događaja, postupaka najvažnijih aktera, psihičkih procesa unutar njih, kao i metafikcijskih i autoprogramatskih razmatranja o karakteru onoga što se piše. Zbog hiperdokumentarističke razine djela pitanje je možemo li ga uopće promatrati kao roman, što su mnogi ipak činili, a zbog fikcijskog udjela interpretacije Anatomiju jednog trenutka ne možemo promatrati niti kao historiografiju. Dapače, Cercas uvelike mistificira upravo paradoks da na čistome fakticitetu želi sagraditi djelo s velikim udjelom fikcije, nadovezujući se time i na veliku hispansku tradiciju posvemašnje književne ispremiješanosti stvarnosti i imaginacije, jave i sna. Tako kaže da se njegovo djelo ne odriče „maksimalnoga približavanja čistoj realnosti 23. veljače, a samim time, iako ovo nije povijesna knjiga i nitko se ne bi trebao zavaravati tražeći u njoj neobjavljene podatke ili relevantne doprinose za poznavanje naše nedavne prošlosti, ne odriče se potpuno mogućnosti da bude čitana kao knjiga o povijesti; isto tako ne odriče se odgovaranja pred samom sobom, osim što odgovara pred realnošću, i onda dalje, iako to nije roman, ne odriče se potpuno mogućnosti da se čita kao roman“. Cercas zaključuje: „...ničim što sam ja mogao zamisliti o 23. veljače nisam mogao biti toliko zanesen i oduševljen i ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti 23. veljače“. Uglavnom, u kritici su Cercasovu djelu pridavane žanrovske odrednice kao što su roman, esej, kronika, historiografija, a najbolja ilustracija te hibridnosti i nesigurnosti je definicija na Wikipediji koja kaže da je riječ o “povijesnoj kronici ili eseju ispripovijedanom kao da se radi o romanu“. Možemo zaključiti da je to žanrovski hibridno djelo kojemu je konstitutivno intenzivno preplitanje fakcije i fikcije, da se, dakle, sve što se pojavljuje u djelu može motriti i iz perspektive izvanknjiževne zbilje i kao dio same književne strukture.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=