69 Vinko BREŠIĆ OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU moje pjesme u njima probudile „ljubav prema takvoj poeziji pored koje se ne može proći ravnodušno“, itd. U međuvremenu stigao je Božić devedeset i prve, spremam se doma, obavljam zadnje kupnje i u dnevnik tih dana bilježim:„Primiče se moj povratak i imam od čega živjeti sljedećih tjedan dana“. Isti dan na večeri sam kod kolege Helmuta Jachnowa na njegovu imanju nadomak Dortmundu. U dnevnik dopisujem: – ...jedno od ugodnijih večeri i prvo koje ponovno budi moje snove o vlastitoj kući „jednoga lijepog dana“, san koji je ovaj rat prekinuo ili ga je relativizirao i u praktičnom pogledu toliko reducirao da moja razmišljanja, npr. o podrumu, imaju u vidu zapravo – sklonište... (15. prosinca 1991.)7 A sljedeći dan: – Bochumsko blago jutro, nimalo zimsko. Božićne lampe već su se upalile, teatar se otvara (...) Moj dan se primiče. I mnogo toga s njim. Npr. današnji skup europskih ministara, pa 18-i kad bi Hrvatska i Slovenija trebale po sadašnjim najavama biti priznate od Njemačke i još nekih zemalja, a dosjetke idu i dalje, poput one da nam 19-oga stiže oružje, a 20-oga napokon ratujemo... Povijest se ipak ponavlja. Zloslutno mi zvuči svako raspolaganje Božićem kao granicom rata i mira... (16. prosinca 1991.) Prvi broj Zrcala ne stignem zaključiti kako sam planirao. Imam dovoljno priloga, ali valja dogovoriti prijelom i tisak, pa to već sada ostavljam za zimsko ferije kada ću u Zagrebu moći biti gotovo dva mjeseca dok ne počne ljetni semestar. Bez obzira na rat, sirene i podrume. Zagreb se ionako doima kao da bi se na sve to mogao naviknuti. U pomoć mi uskače prijatelj (Marijan Puhovski) još iz armijskih dana; obojica smo bili planinci u Kranju u vrijeme dok su Titu rezali nogu. Čini se da je dioničar u GIP-i, ured mu u Krajiškoj, doskora u susjedstvu kad se 1993. preselim u Buconjićevu. Što jednostavnije i što jeftinije, ali da bude svakako do Uskrsa, koji se bližio. Napokon, imam prvi broj u rukama, dogovaramo predstavljanje u DHK za 16. travnja, na Veliki četvrtak. Uz Antu Stamaća kao izdavača (predsjednik HFD-a) i mene kao glavnoga urednika govorit će još Jȍza i Krešo. U zadnji čas, međutim, doslovno padam s nogu, vlastita mi leđa otkazala poslušnost – opet, ovaj put ozbiljno, 7 Inače u svoj dnevnik koji sam vodio i za tih pet dana svoga boravka u Poznańu, za treći dan, tj. 28. studenoga 1991., napisao sam samo ovo: Dragi Bože, daj mi jednom riječi za sve ovo! A za četvrti dan, tj. 29. studenoga, također jednu: Kako da mi drugi vjeruju?!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=