256 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Maja MALBAŠKI zija kao propusnica i hamajlija: uzvišena bliskost s pjesništvom; „Tonkove razglednice“ – Odlazak Borgesovog čitatelja; „Abeceda ljubavi i ponovno djetinjstvo na ničijoj zemlji“ – Josip Osti: Slavimo slučajnost; „Jezik i zemlja, pjesnik i grad; jedinstveni kismet“ – Prufrokovska šetnja Abdulaha Sidrana; „Sve je još tu živo, živo... i romance i balade“ – Luko Paljetak: Pjesma kao svečanost i blagi dani Poezije; „Svako na svom kraju svijeta“ – Mile Stojić: Putovanje kao početak povratka;„Pjesnik prema kom se otvaraju delte“ – Lagana plovidba Uroša Zupana. Goranović ovdje svrstava one književnike s nekadašnjih jugoslovenskih prostora koji su svojim kulturnim, pjesničkim i proznim pismom ostavili svjedočanstva snažnih estetskih i umjetničkih izraza i čije prisustvo Goranović intenzivno osjeća. Goranović u svoju abecedu ljubavi smješta i petu cjelinu naslovljenu Lirika zemlje i razmjena nemira i eseje:„Voda puna mraka: poezija Rista Ratkovića“ – s podnaslovom Pjesnik kojeg izgovara rijeka; „Poezija kao uslov djelovanja i opstanka“ – Radovan Zogović – pjesnik živototvornog tla; „Tempere pozne cetinjske jeseni: Leso Ivanović, pjesnik okamenjene tuge“ – Plemenita nostalgija stvorena „pređom sna i sjete“;„U naručju neba: Vito Nikolić“,„Hotel Memorija“ – Krugovi imaginarnog sjećanja − Mladen Lompar: Il carissimo amico e maestro. O snažnim pjesničkim energijama, o njihovim „postajanjima i postojanjima“, o pjesničkom i životnom „mučeništvu“, o dubokoj ukorijenjenosti u jezik i zemlju, o magičnom i sjetnom prostoru koji su naseljavali i koji će zauvijek naseljavati naši prosvjetitelji.„Budite sa nama dok živimo / i ogrejte nas sa ono malo lepote“ (Jovan Hristić). Šestu cjelinu Ukršteni žanrovi: kako se more uliva u kopno počinje esejom o Gradu – „Grad-knjiga“, zatim slijede dva eseja „Knjige koje izlaze na trg: nadžanr Boža Koprivice“ – s podnaslovom Dječaci iz iste ulice;„Hronika odrastanja s loptom“, „Busola na hartiji i sazrijevanje za djetinjstvo“; esej „Vedri omaž Gutenbergu“ – Otisak i znak − Mile Grozdanić posvećen njegovom likovnom abecedarijumu i „preciznoj mjeri sklada riječi i slike“; zatim esej „Eros, krv i svetost Dimitrija Popovića“ – Kalon: raspeće i strast, u kojem nam približava umjetnikov Imaginarni muzej, te eseji „Kakvo oko! Kakva knjiga!“ o knjizi Relacije: Aćin – Todor i o pjesniku Novici Tadiću, koji je povezao pisca i slikara. Posljednjim esejem u knjizi ‒ „U koje se knjige uliva Mediteran“, s podnaslovom Matvejevićev žanr – Mediteran, Goranović prirodno zaokružuje svoja čitanja, Mediteranom i Mediteranskim brevijarom. Nema logičnijeg kraja uz autorovo pitanje i odgovor: „...kako prepoznati mediteransku knjigu? Ona je sklona citatima, melanholična je i naoko spora; miriše na... neizlječivu nostalgiju. I dopušta dopisivanja.“ Naslovi i podnaslovi eseja u odnosu intertekstualnosti, u mjeri u kojoj autor želi da poveže ostala umjetnička djela u jedan korpus njemu važnih djela, zaslužuju poseban osvrt. Interliterarni citati kao i autocitati gdje se Goranović referira na druge,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=