253 Maja MALBAŠKI KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI U prilici smo da čitamo eseje savremenika neuobičajene čitalačke kulture i erudicije. U sebi svojstvenom duhu spisateljskog dostojanstva − autor pomoću eseja niti želi druge da koristi, niti da sebe proslavi.„Robert Muzil, autor čuvenog Čovjeka bez svojstava, iako potvrđen kao prozni majstor, kaže:‘Nijesam filozof, nisam čak ni esejista, već samo pjesnik.’“2 Eseji su u ovoj knjizi putopisi čitanjā, kaže autor, koji nam otkrivaju različite poglede, razmišljanja, sumnje, iz ugla, najprije čitaoca, pa tek pjesnika, mislioca, a bez pretenzija da nam se bilo šta tumači i pojašnjava. Autor je knjigu posvetio svojim roditeljima, ali je i sve nas čitaoce i čitateljke pozvao u zajednicu književnog srodstva. Podijelio je sa svojim „uzaludnim bratstvom“ svoja sjećanja, sumnje, promišljanja uz potpunu svijest o tome da je„pisac daleko od svog glasa jer je on uvijek pomiješan s drugima, sadržan u već usvojenim rukopisima prethodnika“. I u razgovoru sa njim, a i u susretima s njegovom pisanom riječju, otkrivaju se široki i prostrani, kako on naglašava, najprije čitalački pa spisateljski horizonti − uvijek duboko promišljeni i inspirativni za Čitaoce i Čitateljke. Bogat, raznovrstan i prirodan jezik kojim se služi Goranović kao esejista – slobodan je i imaginativan. „Žanr dobrih namjera“ čine tzv.„uhvaćena sjećanja“ u proznom karakteru eseja, a uz svojstvenu liričnost (Ako je neko pjesnik onda je to u svakom trenutku – Borhes) pretvara monolog u dijalog tête à tête.„Ako je poezija intuicija, da li je onda esej iskustvo?“ Pronicljive metafizičke intuicije, razbarušene filozofske mašte, čas uz humor, čas uz sjetu, eseji su svojevrsni vodiči kroz autorove rekonstrukcije doživljenog. Tekstove u knjizi Udvojena čitanja nastanjuje Goranovićeva dvojina, susrijećemo i pjesnika i filozofa kroz „pisanje kao put opravdanja“. On se ne odriče pjesničkog stava ‒ riječi ne smatra znacima nego stvarima.„A autor je prisiljen u sebi sjediniti čovjeka činjenica i čovjeka u oblacima (Th. W. Adorno) pri čemu rascjep između misaone i pjesničke riječi, dugovječan u evropskoj kulturi, svodi na individualnu mjeru.“ Ovaj literarni žanr pruža nam različite mogućnosti, pa tako, osvajajući autorov prostor, bivamo upućeniji na njega i njegove opažaje. Svijet pjesnika i svijet mislioca prepliću se kroz važne čitalačke susrete uvijek uz malo nostalgije i čežnje za nekim minulim vremenima, ljudima i prostorima. Na taj način odmotava se i naše čitanje o Pavlu Goranoviću, koji nam usput pomaže i nudi ključ od skrovitog i ušuškanog mjesta do kojeg stižemo uz autorova čitalačka otkrivanja prema sopstvenim čitalačkim identitetima, s Goranovićem uz Borhesa, Karvera, Kiša, Kovača, Ujevića, Zogovića...„Tako su ove stranice samo odjeci nekadašnjih i sadašnjih čitalačkih strasti, nji2 Pavle Goranović, Grad punog mjeseca. Crnogorski P. E. N. Centar Cetinje i CDNK Podgorica, 2014. str. 216.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=