251 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šimićeva priča završava Matijinom smrću u ogradi u kojoj je i započela, objedinivši u svojim rukavcima i pritocima brojne sadržaje osobne i kolektivne sudbine, koje pripovjedač poznaje izbliza, o kojima treba pričati i pamtiti ih, kako povijest ne bi opet uzimala danak kakav je uzimala Matiji i njezinoj obitelji: u prvom ratu oca, u drugom supruga, u trećem sina... Šimićev roman oponaša tradiciju povijesnoga romana i njegove pučko-popularne vene. U njemu je, kronološki slijedeći postaje sudbine njegove junakinje, podosta predvidljiva sadržaja i rješenja, očekivanih pripovjedačkih postupaka i tehnika. Premda linearno, njegovo je pripovijedanje ipak obogaćeno zanimljivim digresijama i komentarima. U romanu je pripovjedačev glas odveć nadmoćan i za čitatelja su njegove poruke i istine neupitne, čitatelj u njih vjeruje, a junaci – karakterizirani atributima vjere, odanosti i ljubavi za svoje i svoj narod – takvi su da se s njima čitatelj poistovjećuje, dok su oni drugi opisani atributima suprotnima osjećajima i vrijednostima narodne zajednice. Činjenice obiteljske i osobne povijesti u Šimićevu romanu puno značenje dobivaju u kontekstu tzv. velike Povijesti. Mali čovjek uvijek je njegovom žrtvom... Pripovjedač je dobro upućen u povijesna znanja, poznavanje ratnih zbivanja i bitaka gotovo je zadivljujuće, iako između činjenica nije uvijek uspostavljena prava unutarnja mjera. Potonje ne narušava zanimljivost romana i njegovu čitateljsku privlačnost – ponajprije među čitateljima koji vole ovakvo štivo, a njihov broj nipošto nije zanemariv. Na njih autor zapravo i računa. Ivan Bošković, Split
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=