250 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan BOŠKOVIĆ tradiciji – i danas se pokazuje privlačnim za izražavanje sadržaja i sudbina koje u svojim sredinama, ali i šire, imaju čitateljsku publiku i odane zagovaratelje! Roman Ivana Šimića Matijino stoljeće rata (2023.) sadržajem i spisateljskom kulturom urasta u tu književnu tradiciju. Dosljedno toj (i) podjednako produktivnoj književnoj praksi, na samom početku pripovjedač otkriva spisateljsku motivaciju i legitimira je dubokom potrebom da se pričom otkine od zaborava sudbina žene koja je u životu iskusila sve drame i tragedije koje što ih je jezikom smrti pisalo ratno dvadeseto stoljeće, najprije gubitkom oca, potom supruga, i na kraju smrću sina. U provome dijelu romana, iz perspektive nadmoćnog pripovjedača, autor progovara o Matijinu ocu, Mati, koji na razmeđu 19. i 20. stoljeća iz rodnoga, hercegovačkog kraja, bježeći od bijede i gladi, poput mnogih nesretnika odlazi u Ameriku. Slijedom pouzdane geografije, što je jedna od odlika ovakve pripovjedačke prakse, osnažene s nekoliko funkcionalnih digresija koje jamče zanimljivost pripovijedanja (priča u Zagvozdu o Andrijici Šimiću, dolazak u Split, potom odlazak u Rijeku, lazaret u Trstu i priča o kiparu Ivanu Rendiću), priča urasta u njujoršku stvarnost i završava odbijanjem dopuštenja ulaska u zemlju te povratkom u Hercegovinu upravo u vrijeme kada „presvijetli car i kralj Franjo“ regrutira za svoje interese! U drugome dijelu pripovijeda se o Matinoj ženidbi, rođenju djece, odlasku u rat i galicijskoj fronti, borbama s Kozacima, zarobljavanju i logoru te o njegovoj smrti, potom o povratku zarobljenikā iz rata, odlasku djece i obitelji u Slavoniju kako bi se spasili od gladi, ali i o iskušenjima velike povijesti (ujedinjenje, novonastala država, teror srpskih oficira...). Nakon što se Matina udovica (pre)udala i djecu ostavila djedu i babi, Šimićeva priča slijedi sudbinu Matine kćeri Matije, naslovne junakinje romana. Poznajući njezinu sudbinu do potankosti, autor pripovijeda o odrastanju, udaji, rođenju četvero djece i teškome životu, također o godinama životne neizvjesnosti, kravama mršavim i klasju šturom, slutnjama novih nemira, o proglašenju neovisnosti, nemilosti Talijana i četnika, porazima hrvatske i njemačke vojske, stezanju obruča oko Širokoga, o strahu naroda, smaknućima i odmazdama („bez suda i razloga“), kada je ubijen i njezin suprug. Šimićeva priča, slijedom životnih dotoka, potom urasta u poratno vrijeme kada Matijini sinovi odlaze na školovanje u Sarajevo, a nakon nekoliko digresija i u vrijeme najnovijeg rata, kada će ih zadesiti zlo jer su bili „ljudi pogrešne vjere i nacije“. Smrt se tako iznova upisala u njezinu sudbinu, što pripovjedač sažima riječima: Da je u mom viku stotinu ratova bilo, nijedan ne bi proša, a da mene ne zavije u crno. Nema sumnje da je u navedenim riječima sažeto iskustvo brojnih hrvatskih obitelji koje još i danas traže svoje najbliskije i najdraže.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=