249 OPONAŠANJE TRADICIJE POVIJESNOGA ROMANA Ivan ŠIMIĆ: Matijino stoljeće rata, Despot infinitus, Zagreb, 2023., 326 str. U našoj sredini, gdje se svako malo na sceni pojavljuju novi i nedodirljivi tumači povijesnih istina, teško je nažalost očekivati oslobađanje od trauma koje dobrano opterećuju nacionalno, društveno biće i ožiljke upisane u sudbine pojedinih obitelji. Nije stoga čudno da se svako malo u književnom životu, ali daleko i postrance medijskog interesa, javljaju naslovi koji se opiru zaboravu i progovaraju o pitanjima koja se ne uklapaju u dominantni društveni narativ i nije im dopušteno argumentirano propitivanje njegove čvrstoće, društvene relevantnosti i otpornosti. Već je odavno rečeno da narodi sretnije povijesti i jesu veliki jer njihova memorija počiva na dvama nosivim stupovima; jedan je sjećanje, a drugi pamćenje. Sjećati se znači vlastitu svijest obogatiti sadržajima koji u životu pojedinca i u narodu imaju osobito mjesto: datumima, događajima, ljudima, sudbinama... Pamćenje pak, osim što je borba protiv zaborava, predstavlja temelj na kojem pojedinci i zajednice vlastitoj budućnosti jamče dublji smisao! U pamćenju naroda i njegovih darovitijih pojedinaca postoje priče o kojima je bilo zazorno govoriti i koje gotovo da i nisu smjele biti ispričane. Žive u svijesti pojedinaca i u sredinama u kojima su njihovi likovi živjeli, one su – u nedostatku svjedoka – trajni i sastavni dokumenti povijesti, koje treba uvažavati kao vlastiti ljudski i nacionalni kapital. Upravo zato nije čudno to da se u hrvatskoj književnosti povijesni roman tako dugo održao. Kao pripovjedački oblik najvećega stupnja prilagodljivosti i otpornosti, u svoja dva vida – umjetničkom i pučko-popularnom obliku i Ivan BOŠKOVIĆ
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=