248 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Biserka GOLEŠ GLASNOVIĆ stopala, provlačeći motiv cijele zbirke. To je put prema svjetlu: Netko je glasno razbio mrak / čežnjom za najsitnijom zvijezdom, glasi strofa pjesme Desno od oblaka. Ovdje je cilj pjesničkog putovanja izravnije imenovan, a samoća naglašenija. Gledište pjesničkoga iskaza različito je, od mi i ja forme do govora iz 3. osobe. Bog je označen vlastitom imenicom; govori se u kontrastnim slikama o putu gdje mu se prinosi zlato na širokim kaljužama. Zgrbljeni među svoje ruke / svezane korake brojimo, uvodni su stihovi pjesme Samoća naglašava težinu puta. Istodobno, riječ je o hodočašću, potrazi za skladom i slobodom mikro- i makro-svjetova koji se prepleću. Prvi stih pjesme Potraga za solju jasna je hiperbola: U potrazi za solju grijao sam more na dlanu, koja potvrđuje rečenu pjesničku strategiju. U potragu i strategiju uključuje se svojevrsni osobni doživljaj kršćanskoga Boga koji je pronađen i čija se prisutnost iskazuje metaforom: Bog je siti vrabac na mom dlanu. To je Bog koji će sići i ponovno odletjeti, zato pjesnik u biblijskom tonu upozorava − ne samo naglašenim obraćanjem: ...Zato vam opet velim – / dajte meni to što vama je ništa! – ...već i svojevrsnim slikama-opomenama o posljednjim zrnima žita, posljednjoj iskri i posljednjem čovjeku. Pjesma Strvinari, u izostanku naglašenijeg subjektiviteta, pjesnička je slika profinjeno racionalna u prikazu neminovnog postojanja svjetla i tame, neba i zemlje, crnih krila i skrivenih kandži i plavetnila svete boje. U zbirci Krljušti samo jedna pjesma asocira na rat koji je Stanko Krnjić, čovjek i pjesnik, tematski uspješno zaokružio u dosadašnjim djelima. U žljebu oštrice sjajna je proturatna pjesma koja poziva na odlaganje oružja iz kojeg će niknuti cvijet: Posadio sam sjemenku cvijeta u žlijeb oštrice / i nakapao molitvom da lakše proklija. Mrtve hladne molekule metala / primile su život u svoje okrilje. U začetcima zore, kad svi bi usnuli, / prisjećale su se krvi u kojoj su se kupale. Prošavši ratište riječi i stvarno ratište kao sudionik rata i vojnik, pjesnik se od surove stvarnosti otkupljuje kao odličan stvaralac novih svjetova; njegovo je pjesničko putovanje započelo retrospektivno – iz dubina i daljina postanka gdje čovjek čovjeku nije vuk. Nije vuk ni svemu što ga okružuje. Novi pjesnički svjetovi u zbirci Krljušti otkrivaju zagonetan, apstraktan svijet u kojemu različiti, živi i neživi oblici supostoje u stvarnosti i sakralnosti, no uz uvjet da se dogodi pomirba svjetla i tame, i tada, tek tada, kako nas pjesnik„nagovara“, možemo razumjeti da jedino ljubav nema svoje pra. Ona je uvijek moguća kao dio vidljivoga i nevidljivoga svijeta. Čitajući posljednju pjesmu zbirke Krljušti, u kojoj je postavljeno retoričko pitanje o sudbini posljednjega čovjeka, u skladu s autorovom poetikom vraćamo se početku, prvoj uvrštenoj pjesmi Pra. Zaključujemo njenim stihovima: Prestanak kao uvjet nastanka svega. Ljubav! Bez pra. Biserka Goleš Glasnović, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=