229 Željka LOVRENČIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ovoga puta vodi nas drugim smjerovima: u Ukrajinu, Mađarsku, Estoniju, Češku i Švedsku te u neke hrvatske gradove i mjesta. Knjiga je podijeljena na tri poglavlja: Karpatski listići, Človečec i katedrala i Više od krovova. U pogovoru Raskošna putopisna šuma Marijana Rukavina Jerkić ističe posebno zanimanje pjesnikinje i esejistice Goleš Glasnović upravo za putopisnu formu koja je od 1842. i knjige Pogled u Bosnu Matije Mažuranića sastavni i značajan dio hrvatske književnosti te koju su proslavili mnogi – spomenimo tek A. G. Matoša i Matka Peića. Slažem se s uredničinim mišljenjem kako za autoricu Goleš Glasnović putovanja nisu samo bilježenje posebnih trenutaka mobitelom ili kamerom. Nikako nisu ni šturo iznošenje određenih podataka i povijesnih činjenica. U knjizi se osjećaju autoričin izniman senzibilitet i silna posvećenost pojedinostima te poseban mar za otkrivanjem prošlosti. Njeni su opisi viđenoga lirski i puni osjećaja, pomno istražuje veze između pojedinih naroda, njihovih kultura i međusobne utjecaje. Očito je da voli upoznavati ljude i družiti se, ali i sama lutati zacrtanim i ne zacrtanim stazama na kojima uvijek otkriva nešto novo i zanimljivo. Prvo poglavlje Karpatskih listića obuhvaća četiri putopisa posvećena Ukrajini u koju autorica dolazi iz Budimpešte putujući uz „uljano žuta polja suncokreta i čvrsta zelena polja kukuruza“. Nakon opisa ulaska u zemlju, piše o prvim dojmovima. Slijede opisi grada Mukačeva, a među njegovim znamenitostima posebno se ističe dvorac Palanok. Autorica posvećuje pozornost arhitektonskim stilovima, ljudima koje susreće, slikama u muzeju... Uspoređuje ukrajinsku i hrvatsku kulture i traži poveznice između povijesti i književnosti dviju zemalja. Ne zanimaju je samo vidljive pojavnosti. Zanima je povijest: u putopisu Hiblinka piše o groblju hrvatskih vojnika poginulih u prvoj vojni, prisjećajući se svoga pretka Marka koji je tu stradao. Stvarni događaj potiče je pak na razmišljanje o liku Marka Barića iz Begovićeva romana Giga Barićeva. Slijede zapisi o Lavovu (Lvivu) i Stiljskom gradu, o njihovim ulicama i kipovima, crkvama i povijesti. Pišući o Lavovu, spominje Jurja Križanića koji je„zagovarao prevođenje hrvatskih glagoljaških knjiga na crkvenoslavenski jezik...“ U ovome putopisu navodi najznačajnijega ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka, kojega se prisjetila ugledavši njegov golemi kip, te poljskoga književnika Adama Zagajewskog koji je boravio u Lavovu. Putopisi o Ukrajini, koja je sada zbog patnji njenoga naroda svima posebno prirasla srcu, imaju posebnu vrijednost jer nas vraćaju u ljeto 2017. godine, kada nitko ni slutio nije da će doći do (nove) besprimjerne ruske agresije na tu zemlju. Ukrajina, nažalost, nije više ista. Zbog toga ove bilješke s putovanja imaju dodatnu vrijednost, budeći nostalgiju za bezbrižnom i ne tako dalekom prošlosti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=