227 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI skače, a more ga stalno vraća natrag, kao kad zemlja izbaci kosti.“; 88). Također, urbani prizori izazivaju ne samo začudne somnabulne minidogađaje („Mačka je mijaukala, otišao sam do prozora, stajala je dolje, onda je ljudskim glasom rekla: Tata! Tata!; 90) – nego i britke metafizičke asocijacije na koje se povremeno skicozno nadovezuju znakovi književnih i likovnih poveznica (akvareli Karla Sirovyja, Brodski, Cortázar, Borchert i dr.). Diskurs je, kao i u nekim ranijim Karakaševim prozama, prošaran dijalektalnim minijaturama s ličkom čakavskom ikavicom kao autohtonim izrazom domicilnog stanovništva, što polučuje posebnu stilsku pregnantnost u kontaktu sa sofisticiranim poetičnim asocijacijama kojima su zaogrnute umalo sve egzistencijalne traume protagonista ove bravurozne Karakaševe proze. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=