226 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ „smrtni strah“; 12). Nakon početnog preljubničkog čina u šumi, ljubavni par slijedi željezničku prugu te kreće ususret (pri)gradskim, vjerojatno zagrebačkim pa i montparnasseovskim vizurama, poprištima bivših i tadašnjih ljubavnih sastanaka i rastanaka. Rat s bivšom ženom odvija se s prigušenim bijesom, najčešće pri uzaludnim pokušajima telefonskog razgovora s malenom kćeri kojoj mu je zabranjen pristup. Vrhunac doseže u snu o pariškom okršaju s bivšom, koja se preobražava u poeovsku figuru žene s crnim gavranom na ramenu (i naslućenom, a neizgovorenom, porukom never more) te mačem u ruci kojim ga probada. Dakle, rat koji je neizbježan u komunikaciji s ocem, usađen je i u pripovjedačev odnos sa ženama, a svi su događaji provučeni kroz onirički veo pa se pripovjedač sve češće pita „je li i ovo san?“ (16), a priča poprima nadnaravne konotacije (u njoj se naslućuje „božansko prisustvo“; 17) te priziva snove o smaku svijeta. No, istodobno, pripovjedni subjekt, poljuljana tijela i psihe, povremeno dvoji i o mogućnosti posvemašnjeg predavanja novoj ljubavnoj vezi: ženski mu poljupci, iako za njima žudi, kadšto nalikuju ugrizima, pred voljenom ženom osjeća „čudan otpor u prsima“ (84), a njezina mu je onirička pojava zastrašujuća: „...čas prema njoj osjećam bliskost, čas golemu udaljenost: kao da i ne postoji, da je sve to moja uobrazilja, pa opet gledam u zvijezde, srodne njezinim očima; blistaju zakvačene na grane drveća; svatko u rovu gleda svoju zvijezdu; negdje moraš gledati.“; 43). Štoviše, ona krije i dijabolično naličje (u noćnim morama progoni je čovjek đavoljih očiju te postaje agresivna:„...mahala je, lamatala oko sebe, stalno iznova, pa sam bio primoran čvrsto je hvatati za ruke i obgrliti, svojski prikliještiti jer me je nekoliko puta odalamila po licu“; 16). Napokon, u klimaksu ljubavno-ratne samoagresije autor suzdržano i bez patetike retrogradno spominje njezino samoubojstvo, kao bijeg iz ljubavnog odnosa bez izgleda na uspjeh. Apokaliptična slika ljubavna neuspjeha odrazila se i u završnom prizoru mogućeg potopa ljudskoga roda u pljuvački s neba, a pritom kao da je Bog odustao od čovjeka, pokazavši mu zaslužen prijezir. Tekst je romana do te mjere lišen viška riječi, pročišćen i sažet da na trenutke nalikuje kemijskom postupaku prekapljivanja, postaje svojevrstan jezični destilat kojim se proza toliko približila poeziji da je nedostajao samo korak do prekoračenja te lelujave granice. Njegova stilska prvoklasnost dolazi do izražaja podjednako u ruralnim i urbanim segmentima priče; poredbene i metaforske bravure korespondiraju s okolišem („Oko nas crveno kamenje, kao zečje oči“; 84; „s ovim krznenim ušima izgledam poput lovačkog psa“; 56; „Uto kukac, nalik kravljem oku, uleti u kuću“; 42). Neki se realistični prizori u tren oka prerušavaju u sjajne nadrealne prispodobe („...vretensti kukac s mađioničarskim šeširom stoji na slamki: mogao je to biti i moj ujak.“; 47); premda se more tu i tamo pojavljuje kao privremeno utočište, i ono, uz utopijsku, sadrži i nadracionalnu sastavnicu („ja sam još vidio kako neki čovjek
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=