225 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI đavla koji vlada (polu)snovitim situacijama u zbilji i izvan nje. Stoga likova svijest o „odrezanosti od svijeta“ (Karakaš: 2023., 65) eksponencijalno raste te se sjedinjuje s đavljom sastavnicom svih privremeno zaustavnih točaka u datim prostorima. A ti su prostori ponajprije vezani uz Karakaševo mitsko mjesto odrastanja – lički zavičaj, prostor patnje, istodobno rada i rata, tamo gdje se lako gine. Oba pojma, i rad i rat, pojavljuju se u svojoj pojednostavljenoj ruralnoj inačici: mučni poljodjelski poslovi obavljaju se priprostim alatima, a pri pripremama zbog moguće invazije nepoznatoga šumskog neprijatelja (do koje u priči ne dolazi), suseljani se opskrbljuju oružjem krajnje primitivne i neučinkovite tehnologije primjerene dobu i ambijentu („Donosimo svatko svoje oružje: najviše je lovačkih pušaka, kubura; jedan tetejac rasklimana nišana; zubati čelični bokser; susjed Joja donio zahrđali talijanski šljem iz kojega mu je pas godinama jeo; neki su naoružani sjekirama, vilama. Idemo se sad ukopat, kaže Jargan“; 39). U to se seosko prizorište metonimijski ugrađuje mitski prostor šume, tajno, samoniklo, netransparentno i anarhično nemjesto u koje je ugniježđen horor koji stalno korespondira s podsvjesnim strahovima likova („Buljimo prema šumi. Listovi na suncu blistaju poput oštrih noževa.“; 41). Ipak, dijabolični užas koji se krije u šumi – ima i utješno, estetski oblikovano naličje; s druge strane horora povremeno proviruje čarobna šumska ljepota nalik snu:„Okrenuo sam se i gledao u šumu koja blješti kao začarana; pogled mi je popraćen nejasnim osjećajem da je sve prošlo, da je i rat prošao i da ovo nije ništa drugo nego san nakon kojeg ću se probuditi; nema više ni udaljenosti između nas i šume, pogled mi je zbližen sa zadnjom misli.“; (61). Zavičajni je krug također prožet sotonizirajućim pojavama; autoritaran otac prosljeđuje kruta mjerila patrijarhalnoga svijeta, a odnos sa sinom pomaknut je na granicu ljubavi i mržnje; prividan sklad oca i sina moguć je samo u nasilju,„kao u ratu kada se povezuju ljudi koji u miru nikada ne bi mogli biti zajedno“ (81). Pripovjedni subjekt očevu nadmoć povremeno poistovjećuje sa snagom arhetipskog junaštva te ga, kao primjerice u optičkoj varci pri zapaljenom ognju, vidi poput jednog od seoskih paklenjaka animalnog podrijetla („...đavo ti je ovdeka domaća životinja.“; 42). Dakako da je, u protuteži s očevim odbljeskom u moćnom seoskom ognju, majčina figura submisivne prirode, najčešće u pozi samilosne bogorodice koja kleči pred malim domaćim ognjištem i pali vatru. Kako je autor sklon brzim promjenama kadrova i oštrim rezovima, tako ne iznenađuju narativni skokovi s promjenljivim prostornim perspektivama. Tada seoski i šumski ambijenti ustupaju mjesto urbanim vedutama s osamljenim i otuđenim pojedincima i hektičnim ljubavnim prizorima glavnih aktanata priče,„bjegunaca iz pakla“ (27). Od početka je vidljivo kako ta dva disparatna prostora, ruralni i urbani, povezuju vlak (koji u nepoznato prevozi nesretne ljude; 12) i vjetar (koji izaziva
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=