224 ROMAN KOJI UMALO POSTADE PJESMA Damir KARAKAŠ: Potop, OceanMore, Zagreb, 2023., 91 str. „Pamtim očima“ (12), kaže na početku Potopa (2023.), romana oslikana crnim tušem te pomalo nalik đačkoj bilježnici, Karakašev pripovjedač, koji se tijekom zgusnute ljubavne, obiteljske, ratne i snovite priče – sustavno javlja iz svojevrsna polusna, a čitatelja opčinjava dinamičnom strukturom, eliptičnim i lirskim diskursom, stalno u „igri jezika“. Pritom autofikcijski traga za mogućim okidačima, koji bi mu pomogli uspostaviti poljuljanu ravnotežu u prostoru i vremenu priče, no sjećanja na standardna čvorišta, kao što su korijeni, zavičaj, djetinjstvo, ljubav, očinstvo, brak, kolektiv, u svakom djeliću otkrivaju trag metafizičkoga zla, depresije i posljedične patnje. Zato su sve životne postaje iz prošlosti i tadašnjice kazivača prožete ambivalencijama pa funkcioniraju na oksimoronskom spektru ljubavi i nasilja, sustavno pod egidom iluzije i njezina naličja, odnosno sna, noćne more i frustrirajuće jave. Na književni čin autor gleda kao na„precizno, duboko opisivanje snova“ pa se i priča pretvara u „kratak pregled raspadanja“ svijesti glavnog aktanta u njegovim nerazlučivim snovima i javama. Upravo zato u ovom kratkom romanu (ako ne i dužoj noveli) nema standardne linearne priče niti narativnih peripetija staroga kova, nego je riječ o slaganju krhotina puzzlea, o hvatanju pamćenja i snova, prema autorovim riječima, istraživanju drukčijega sjećanja. Pripovjedni je lik u neprekidnom kretanju; usporedo se smjenjuju ambijenti i sugovornici, prizori i osobe, sve je u zamagljenom i neproničnom, gotovo nadstvarnom okruženju, kao u svojevrsnom negativu, a prvoosobnog naratora nerijetko prati demonska sjena„tajnog agenta“, odnosno Dunja DETONI DUJMIĆ
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=