221 Boris Domagoj BILETIĆ ZAVIČAJ ih do danas. Tužno je to da se tako nastavlja, vidimo, i u mladih ljudi. Koji je i čiji to odgoj, iz kakvih i čijih škola, da im je Učka krajnji doseg i „mentalni balvan“? U „najrazvijenijoj, multikulturalnoj, otvorenoj, tolerantnoj, naprednoj, uvijek drukčijoj, specifičnoj (i blablabla) Istri dobrih, šutljivih, radišnih itd. ljudi“, dok su drugi „ladri“, primitivci, barbari, Balkanci, rasisti... kako vidimo, čeka nas još svjetlija budućnost. Živjeli (samo) mi i naši/„naši“! Društvo hrvatskih književnika, kojemu je uskoro 125 godina, osobito drži do skrbi o jeziku, njegovanja jezika (uključujući i narječja) i njegovih pojavnih oblika, dakle i o jezičnoj praksi u javnosti. Jedna je od prvih zadaća Društva vlastitim primjerom promicati rečenu skrb. Zato pisce posebno dira instrumentalizacija jezika (opet), kako bi se nametali neprihvatljivi i zastrašujući stavovi poput navedenog, usto uz gromoglasnu šutnju stranačkih kolega jedne očito nedorasle/neodrasle i opterećene mlade osobe.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=