212 ZAVIČAJ Vjekoslava JURDANA Primjerice, u pripovijesti U tudjinskoj školi Car pripovijeda o učitelju u jednoj talijanskoj školi. Ta se pripovijest o školstvu u Istri pojavljuje u četvrtome godištu Mladog Hrvata. Pripovijest opisuje kroz što prolaze Tone Žukvić i Jelica Bukovićeva, dva seljančića, Hrvata, koji polaze talijansku školu u gradu. Jedina su hrvatska djeca u talijanskoj školi zbog čega su izložena poruzi učitelja i ostalih učenika. S obzirom na to da su Tone i Jelica seoska djeca, ostali ih tretiraju kao autsajdere, što Car i naglašava:„Jednom je u došla u školu neka gospodja i zamolila učitelja, da joj maloga izvadi iz klupe, gdje je sjedio Tone. Otada su Jelica i Tone sjedjeli sami kao zaboravljeni od svih.“ Čak se ni učitelj nije bavio njima. Uvijek je obraćao pažnju samo na drugu, gradsku djecu koju je često gladio po licu i kosi. Govorio je samo talijanski, nije mu bilo bitno razumiju li ga Tone i Jelica. Kada je Tone pogriješio u izgovoru talijanske fraze učitelj se, umjesto da ga ispravi, smijao zajedno s drugom djecom te nije zaustavio njihovo zadirkivanje. Car pripovijest završava plačem djece koja, zbog negativnog odnosa drugih prema njima, gube svaku vjeru u sebe. Valja istaknuti kako su Carevi časopisi uvelike doprinijeli zajednici odgojem i obrazovanjem istarskih Hrvata pomoću objavljenih tekstova, ali i prikupljanjem dobrotvornih priloga za otvaranje novih škola i nabavu knjiga. Uredništvo je prikupljalo novac za knjige, a čitatelji, pretplatnici, donatori ili pak institucije mogli su darovati primjerke knjiga. Tada bi uredništvo donacije i knjige proslijedilo u mjesta gdje je za njima bila najveća potreba. U drugome broju Mladoga Hrvata objavljen je tekst o uspostavljanju Knjižnice „Mladoga Hrvata“. Uz potpis uredništva ističe se:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=