181 Damir GRUBIŠA – Mirko ŠTIFANIĆ (NEO)FAŠIZAM Ovaj rad oblikom i značenjem predstavlja monografiju o prikrivanju nacifašističkih zločina u Italiji i sastoji se od 24 poglavlja koja obrađuju posebne aspekte teme koju je autor elaborirao u svojem izlaganju. Autor koristi metodu istraživanja originalnih dokumenata koji su deklasificirani i objavljeni, odnosno dostupni istraživanjima u raznim talijanskim arhivima, analizu dostupne znanstvene, publicističke i memoarističke literature objavljene u Italiji, ali i na drugim jezicima osim talijanskog, internetske izvore na specijaliziranim portalima, memoarističku literaturu i, konačno, vlastita sjećanja iz razdoblja kada je bio veleposlanik Republike Hrvatske u Talijanskoj republici. Da bi glavni problem istraživanja osvijetlio iz raznih aspekata, autor kreće od samih početaka talijanskog fašizma i ilustrira osnovne ideološke zasade fašizma kao pokreta i političkog sustava. U Uvodu Kraljević naznačuje osnovne konture problema, povezujući istraživački rad s direktnim diplomatskim iskustvom i saznanjima koje je stekao u konkretnom komuniciranju s glavnim akterima talijanskog političkog života. Tako autor već u uvodu prejudicira glavni zaključak ovog djela, a to je odluka talijanske političke elite da izgradi novu „kolektivnu memoriju“ u kojoj neće više biti mjesta zločinima koje je počinio fašizam. Stoga autor nastoji kritički sagledati novu„kolektivnu memoriju“ u nastanku i utvrditi neraskidivu poveznicu između događaja nakon dolaska fašizma na vlast 1922., talijanske kolonijalne politike i masovnih zločina počinjenih u Africi 30-ih godina dvadesetog stoljeća i fašističkih zločina u Drugom svjetskom ratu, amnestije fašista nakon završetka rata, razdoblja od pedeset godina prikrivanja dokumentacije o počinjenim nacifašističkim zločinima, sve do danas kada se, sa službenog mjesta, pokušava reinterpretirati talijanska povijest na način da se ona očisti od tamnih mrlja povijesnih realnosti i predstavi u pravolinijskom republikanskom kontinuitetu moralne i političke katarze općeg pomirenja. U tom smislu autor i sam naglašava kako knjiga predstavlja upozorenje na to da borba protiv zla, koje su fašisti započeli krajem tridesetih i početkom četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, ni danas nije gotova, da je moguća pojava novog modela fašizma, pod drugim imenom i u drugačijim okolnostima, o čemu govore mnogi talijanski intelektualci poput Umberta Eca, Francesca Filippija i drugih, a relevantna je ovdje, u ovom kontekstu, i misao jednog od najuglednijih talijanskih povjesničara fašizma Emilija Gentilea, koji je znakovito konstatirao: „Ne može nam se fašizam vratiti, kada on Italiju nikada nije ni napustio“. Polazeći od tih premisa, autor pažnju usmjerava na pokušaje rehabilitacije fašizma stvaranjem drugačijeg povijesnog narativa koji se temelji na potiskivanju najgorih zločina koje je fašizam počinio ili potaknuo, a sve u ime „općenacionalne pomirbe“ i zahtjeva za prevladavanjem proturječnosti prošlosti radi izgradnje zajedničke budućnosti bez uznemirujućih crnih povijesnih mrlja.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=