173 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA stajališta. Uostalom, potkrjepu za ovo „pomirenje nepomirljivoga“ valja vidjeti već u Nietzscheovu spisu. On umjetnost sagledava iz biti tragedije koju nužno prikazuju bogovi mjere i bezmjernoga, sklada i rasapa, uma i strasti, duha i tjelesnosti. No, zar nije i sam Otto u Bogovima Grčke na jednom već navedenome mjestu, doduše hipotetički kazano, otvorio pitanje je li Apolonovo podrijetlo vezano uz božanstvo smrti? Ne postoji mogućnost razumijevanja biti tragedije bez uvida u bit metafizike. To znači da je položaj ljudskoga-suviše-ljudskoga u Grka posve različit od teocentrizma kršćanskoga srednjeg vijeka i subjektno-centričnosti novoga vijeka s njegovim referencijalnim okvirom znanosti i tehnike. Metafizika zahtijeva istodobno postojanje granica između božanskoga i ljudskog, onostranoga i ovostranog, duha, duše i tijela kao i unutarnju i izvanjsku transgresiju. Otuda je samorazumljivo da će Nietzscheov uvid u nastanak tragedije jasno biti usmjeren onome što omogućuje njezino pojavljivanje u plesu i drami. Glazba nije povlastica pritom tek Apolona, već je ekstatičko očitovanje strujanja i vibracija onog nebeskoga i zemaljskog kroz osjetilnost kao uvjet mogućnosti stapanja umjetnosti i života. Znao je mladi Nietzsche iznimno jasno o čemu je tu riječ. „Pred sobom sad imamo u najvišoj umjetničkoj simbolici taj apolinijski svijet ljepote i njegovu podlogu, strašnu mudrost Silenovu, pa intuicijom poimamo njegovu uzajamnu nužnost. Apolon se, međutim, postavlja opet pred nas kao obogotvorenje načela individuacije, u kojemu se jedino ispunjuje vječno dosizan cilj Pra-Jednog, njegov spas prividom: on nam, uznositim kretnjama, pokazuje kako je nužan cio svijet muke da bi u njemu pojedinac bio ponukan na stvaranje spasonosnih vizija, da bi potom utonuo u motrenje istih, mirno sjedio u svojoj krhkoj korablji pored mora. To obogotvorenje individuacije, ako se uopće zamišlja imperativnim i zakonodavnim, pozna samo jedan zakon, individuum, tj. pridržavanje granica individuuma, mjeru u helenskom smislu. (...) ‘Titaničnim’ i ‘barbaričnim’ činilo se apolonskom Grku i učinak što ga je izazivalo ono dionizijsko... Morao je osjetiti i više: cijelo njegovo postojanje, sa svom ljepotom i umjerenošću, počivalo je na zastrtoj podlozi patnje i spoznaje koja mu se tim dionizijskim ponovo otkrivala. I gle! Apolon nije mogao živjeti bez Dioniza!“10 10 Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, GZH, Zagreb, 1983., str. 36-37. S njemačkoga prevela Vera Čičin-Šain.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=