169 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA bitka u iskonskome vremenu ono koje bogove postavlja u odnos s ljudima kao njihovim naličnicima i sličnicima, onoga što Grci imenuju slikom kao eikonom, nalikovinom istinskoga lika i onog u umjetničkome djelu. Schelling stoga upućuje kako to ne znači da su bogovi i materijalno isti kao ljudi u antropomorfizmu, već je onako „kao što Epikur za svoje bogove kaže da imaju samo nešto poput tijela, da njihova krv nije krv, nego samo nešto poput krvi. (...) Ljudski lik bogova je kraj mitološkog procesa onako nužno kao što je i čovjek kraj prirodnoga procesa. Upravo je ljudski lik znak pobijeđenog slijepog boga, lišenog svoje vladavine.“3 U postavci o„kraju mitološkoga procesa“ koji nastaje s čovjekom i istodobno„kraju prirodnoga procesa“ ne odjekuje duh romantike s njezinom veličajnom idejom pokušaja povratka starogrčkoj religiji, koju je uz Hegela i Hölderlina upravo Schelling postavio kao svoj credo istinske filozofije umjetnosti kao spasa biti čovjeka od pada u tehnički bezdan, nego ponajprije ne-duh suvremenosti. Mi, ostavljeni na milost i nemilost tehnogenetske konstrukcije, čitajući iznova tekstove o mitskome mišljenju Grka, dobro znamo da je svaki povratak minulome vremenu baš ono suprotno smislu grčkih bogova. No, je li taj smisao nešto neprolazno i vječno poput philosophiae perenis ili je povijesno-epohalno prisutan u onom prošlome koje jedino možemo oživjeti kao zbiljsko stanje s pomoću književne fikcije i misaone refleksije? Ako s čovjekom nastaje kraj mita i prirode, kako to proizlazi iz Schellingova stava, onda je za nas suvremene nešto čudovišno, Unheimlich, razlog što iznova valja promisliti zašto smo od svih povijesnih epoha gotovo u pravilu ponajviše opsjednuti i zadivljeni Grcima i grkstvom. Svjedoke za to pronalazimo i u 19. i 20. stoljeću poput Friedricha Nietzschea, Karla Marxa, Martina Heideggera, Oswalda Spenglera, Jacquesa Derride, Hansa-Georga Gadamera, Huga von Hofmannsthala, Lawrencea Durrella, Konstantina Kavafisa, Zbignewa Herberta. Možda je odgovor onaj koji Otto podaruje u Teophaniji svima blizak i ujedno začudno neproblematski... „Savršena ljepota bila je Grcima u svim vremenima oznaka božanskog.“4 Što je „savršena ljepota“ drugo negoli „ljepota onog savršenoga“ koje pripada biti grčkih bogova. Kad se želi vidjeti zašto nas ljepota toliko „mami i guta“ iz okružja mitske grčke povijesti, čiji tragovi i nadalje zavode i otvaraju mogućnosti, ali ne i nuž3 Friedrich Wilhelm Joseph Schelling, Filozofija mitologije, svezak drugi; Druga knjiga: Mitologija, predavanja 14-29, str. 572. 4 Walter Friedrich Otto, Teophania: Duh starogrčke religije, str. 66.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=