79 Bruno DOBRIĆ PULA KAO IZGUBLJENI ZAVIČAJ šekulturnim i multikonfesionalnim sredinama koje su bile zahvaćene ratom – kao što je to u 20. stoljeću bilo u Puli i u mnogim drugim europskim gradovima s područja bivše Habsburške Monarhije. Oproštajni pozdrav Pola addio! (Pulo, zbogom!) na kraju ove knjige autorovo je upozorenje – danas posebno aktualno za Europsku uniju, koja okuplja pripadnike različitih europskih naroda i kultura i pred koju se postavlja zadaća stvaranja europskoga nadnacionalnog identiteta76 – na potrebu razvijanja kulture sporazumijevanja i solidarnosti te prihvaćanja činjenice da je isti zavičaj često zajednički pripadnicima različitih etničkih, kulturnih ili vjerskih skupina. * * * Povijest Pule u posljednjih stotinu godina, nakon dvaju svjetskih ratova, obilježena je naglim prekidima kontinuiteta – uslijed promjene etničkoga sastava stanovništva, izazvane odlaskom dijela stanovnika ovoga grada. Zbog tih povijesnih zbivanja danas u Puli nema potomaka austronjemačkih stanovnika, a njegovo nekada većinsko talijansko stanovništvo nakon 1950-ih godina postalo je manjinom77. Odlazak dijela pripadnika triju naroda iz Pule u izbjeglištvo nakon obaju svjetskih ratova – Austrijanaca (1918./19.), Hrvata (1918. – 1943., manjim dijelom i nakon Drugoga svjetskog rata) i većinom Talijana (1947.) – ostavio je trajne posljedice na identitet ovoga grada, što se danas očituje u potrazi za identitetom u današnjih stanovnika, posebice nakon posljednjega masovnog iseljavanja većine talijanskoga stanovništva78. Nestao je – i potisnuli su ga u zaborav talijanska i jugoslavenska država – carsko-kraljevski mornarički mediteransko-miteleuropski (E. Bettiza) identitet, od kojega su preostale samo zgrade i druge mornaričke gradnje. Zemanova knjiga prilog je identitetskim istraživanjima vezanima za Pulu od sredine 19. st. do 1918. i posredstvom ovoga hrvatskog prijevoda upoznaje hrvatske čitatelje s interpretacijom te prošlosti iz motrišta austronjemačkih pripadnika c. i kr. 76 „Za budućnost ostaje pitanje kako će stvaranje identiteta biti moguće za velike nadnacionalne skupine, primjerice u okviru Europske unije“, Lemberg, 607. 77 Ono što o Habsburškoj Monarhiji zaključuju mnogi povjesničari – da nije uspjela pomiriti i uskladiti nacionalne težnje njezinih stanovnika – vrijedi i za Pulu (1947. god.) i cijelu Istru nakon 2. svjetskog rata. U obama slučajevima riječ je o izostanku kulture usuglašavanja i solidarnosti, odnosno o djelovanju vodećih političkih aktera i njihovih pristalica isključivo u skladu s „etikom uvjerenja“, ali ne i s „etikom odgovornosti“ (M. Weber). 78 Nakon 1947. postupno je„nestajao“ (ostajući prisutan kod malobrojnih preostalih Polesana/Puležana/Puljana) i tradicionalni romanski identitet grada koji je danas mjesto sjećanja za talijanske esule (stanovnike koji su 1947. napustili ovaj grad). Udruga iseljenih pulskih Talijana u Italiji već sedamdeset i pet godina objavljuje novine L’Arena di Pola, bira podestata (gradonačelnika), a Polesani okupljeni u toj udruzi – ali i talijanski stanovnici koji su ostali u Puli – izdaju memorijalne zapise i druge knjige o ovome gradu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=