49 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA ni dragocjena pjesničkog osjećaja, ni mašte, samo teror stvarnosti, najnestvarnijeg pojma na svijetu. Nije se bojao svjetla i njegove tajne, više se bojao vlastitog života bez ikakvih tajni i stvarnosti u kojoj više ništa nije stvarno. Sve se više približavao svjetlu koje se doista doimalo kao nekakav ulaz. Onog para više nije bilo. Gdje je sad to dvoje i gdje će on biti za manje od minute? U nepostojećemu? Još samo tridesetak metara... Pogledom nije mogao prodrijeti kroz svjetlo, jer bilo je previše jarko, ali nekako je znao da je to ulaz, nešto u njemu znalo je, samo što je to znanje bilo previše... sveobuhvatno, gotovo je boljelo, pa više nije htio razmišljati o njemu. Samo je osjećao... znao da mora ući. Još desetak metara... Stresao se osjetivši da ga je svjetlo počelo obuhvaćati. Nije ga pozivalo, svojatalo ga je, čekalo kao... sličnoga, pripadnoga, poznatoga i voljenoga. Bila je to njegova posljednja misao u „stvarnosti“. Ni za urednika ni za pisca više nitko nikad nije čuo, ali da je još samo koji mjesec ostao „na ovome svijetu“, kao žarkog ljubitelja znanstvene fantastike, urednika bi zaintrigirale vijesti što su ih isprva prenosile samo senzacionalističke novine, ali uporno su se ponavljale. Ljudi su počeli neobjašnjivo nestajati, sve više njih, gotovo svakodnevno, najprije tu i tamo, diljem svijeta, a onda sve češće. Isprva su to bile kratke vijesti, na „žutim stranicama“, praćene svakovrsnim nagađanjima, ali nestanci su postupno bivali sve brojniji, pa nakraju više nisu pomagale nikakve fantastične teorije. Nestajali su muškarci i žene svih dobi, pa se to više nije moglo pripisati podivljaloj trgovini ljudima koja se otela nadzoru, nego se pretvaralo u pravu „epidemiju nestajanja“ kako su je nazvali. Nagađalo se i o drugim dimenzijama u koje ljudi odlaze iz sve ništavnije i kaotičnije stvarnosti, pa su „epidemiju nestajanja“ preimenovali u „pandemiju boljega svijeta“. Vjerojatno je to nadahnulo priču onoga pisca, koja je tako privukla urednika, kao da je nastojala pružiti jedan od mogućih odgovora. No kakva bi odgovora o takvim nepoznanicama moglo biti u svijetu kojemu zapravo ne poznajemo ni njegovo temeljno svojstvo – stvarnost? Jesu li pisac i njegov urednik našli mjesto što ga oduvijek uzalud tražimo, ulaz u „pravi“, doista naš svijet, najbolji, najuređeniji i nama najprimjereniji upravo zato što ne postoji, iako bismo samo u njemu mogli potpuno ostvariti sebe i svoje najdublje, najistinskije, inače beznadno uzaludne težnje? Jesmo li doista bića čije je potpuno i konačno ispunjenje moguće samo u nepostojećemu? Ali što postoji i što ne postoji – možemo li, smijemo li mi odlučivati o tome?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=