236 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Stipan TROGRLIĆ li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj...”, bio je negativan, kao i inače u povijesti. Za povjesničara, ali i za svakog dobronamjernog i poučljivog čitatelja, veoma zanimljivi su razgovori sa četvoricom istarskih profesionalnih povjesničara. Čitajući njihova razmišljanja, može se vidjeti razlika između onih kojima je povijest profesija i povjesničara amatera. Druga je stvar to što je „senzacionalistički amaterizam” prisutniji u javnosti od ozbiljne znanstvene historiografije. Herman Buršić optimistički upozorava „da će smrću nas iz onih vremena, a nije nas puno ostalo, te stranice biti zauvijek zatvorene i da će se o svemu pisati na jedan neopterećujući način.” Na pitanje o historiografskoj neobrađenosti civilnoga društva, odgovara kako je to posljedica ideološkoga društva u kojemu ono što nije pod kapom „Partije“ – kao da se nije ni dogodilo. Mario Mikolić, diplomat i povjesničar, razvija tezu da je nacionalni program NOP-a o ujedinjenju Istre s maticom Hrvatskom bio osnovna i pokretačka snaga, pretpostavka uključivanja širokih slojeva u njegove redove.„Da je netko došao s parolom ‘proleteri ujedinite se’, Istrani bi se slabo odazvali, ne bi krenuli. Nema na početku ni udara na Crkvu. On dolazi kad se NOP pretvorio u socijalističku revoluciju.” Nedavno preminuli Miroslav Bertoša, jedan od vodećih hrvatskih povjesničara, erudit i sljedbenik francuske škole„Annales”, koja je otvarala nove putove u povijesnim istraživanjima, iznosi više zanimljivih razmišljanja. Vrijedno bi ih bilo sve ponoviti. Radi prostora, ograničit ćemo se samo na dva. Povjesničar je pozvan objasniti ono što se dogodilo i što se ne može promijeniti.„No, povjesničar nije tužitelj, nije odvjetnik, a nije ni sudac koji u ovoj ili onoj ‘togi’ izriče optužbu, brani krivca ili donosi presudu. (...) On pomaže razumijevanju društvenih procesa.” A u vremenu kad se govori o revizionizmu u povijesti, Bertoša, za kojeg se nikako ne može reći da je bio ideološki opterećen, kaže da je revizija dosadašnjih spoznaja zadaća svake znanosti. Darko Dukovski, marni proučavatelj i vrsni znalac istarskoga fašizma i antifašizma, antifašizam smješta „u ono ljudsko i humano dostojanstvo koje ne spada ni u čiju ideološku matricu.” Druga je stvar, smatra Dukovski, to da se velike ideje koriste za ostvarivanje partikularnih interesa ili to što je došlo do poistovjećivanja antifašizma s netolerancijom jednostranačkog sustava i režima. Ovome svakako treba dodati Ćurićev homage Dušanu Tumpiću, braći Črnja, Zvani i Bertu, istinskim antifašistima, domoljubima, demokratski orijentiranim,„sklonjenima” u naletu rigidne boljševičke struje, zatim kolegi novinaru Justu Ivetcu, Ani Došen – učiteljici iz Bjelovara, i njezinoj memoarskoj knjizi Ana Došen – istarska učiteljica, s podnaslovom Uspomene iz zone B, pa razgovor s Ivanom Vajglom, predsjednikom vanjskopolitičkog odbora slovenskoga parlamenta i zastupnikom u Bruxellesu, o hrvatsko-slovenskoj granici. Na kraju, ne bismo trebali zaboraviti vruće teme o kojima se (još!?) službeno šuti (op. ur.): muzejske zbirke obitelji Hütterott,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=