235 Stipan TROGRLIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI vi da „discipliniraju“ neposlušne Istrane. I događa se drama – istinski antifašisti, među kojima susrećemo i pripadnike „Partije“, stigmatizirani su od te dogmatsko-staljinističke struje kao narodni neprijatelji i fašisti. Tako, prema riječima Oriane Fallacci, poznate talijanske novinarke, antifašizam ponekad postaje najopasniji fašizam. Drugi dio knjige donosi tekstove objavljene u Glasu Istre u kolumni ISTRAjavanje. Uz intervjue s nekim znamenitim Istranima, marginalizranima iz istih razloga kao spomenuta devetorica, tu su i drugi tekstovi, osvrti, zabilješke. Ćuriću je već dogovoren susret i intervju s Ljubom Drndićem, autorom čuvenog Proglasa narodu Istre od 13. rujna 1943., koji je tada boravio u staračkom domu u Zagrebu, otkazan – uz objašnjenje da je Ljubo nešto spriječen. Nekoliko dana nakon otkazivanja, na stranicama Glasa Istre pojavio se intervju s Ljubom Drndićem, koji je vodio Dubravko Grakalić, dopisnik GI iz Zagreba. U napomeni uz ovaj intervju, Ćurić primjećuje:„Naravno, u ovome vidim i iščitavam da je oko Ljube Drndića sve do kraja života bilo i te kako strogo okruženje i kontrola, što sam više puta osjetio u pokušajima našeg kontakta.” Valjda je u okruženju bio strah, a u strahu su velike oči, da Ćurić ne bi previše pitao, a Drndić bez autocenzure puno toga zanimljivog, još nerečenog, kazao. Na istome su tragu problematiziranja istarskoga ratnog i poratnog vremena, s osvrtom na aktualne istarske prilike, nastali i drugi tekstovi. Spomenut ćemo samo neke. Najprije dva intervjua... Onaj s Vladom Juričićem i njegovom suprugom Katarinom. Uz velike teme o rujnu u Istri 1943., o ulozi Jakova Blaževića u nadopuni Proglasa od 13. rujna u Odlukama Oblasnoga NOO-a za Istru od 25. rujna, i kasnijem kadroviranju u Istri, sklanjanju nepodobnih domaćih i dovođenju podobnoprovjerenih „kadrova” izvan Istre..., nalazimo i romantičnu, toplu ljudsku priču, onu o ljubavi između Vlade i Katarine, koja se dogodila upravo u prijelomnim rujanskim danima 1943., a tȇ (2009.) trajala je punih 66 godina. Drugi je intervju sa svećenikom Stankom Macukom, umirovljenim župnikom Buzeta, koji ratne 1943. dolazi za župnika u Buzetu i preko 50 godina ostaje na Buzeštini. Rođen u Svetome Petru u Šumi 1920., kao pučkoškolac te kasnije kao sjemeništarac u Kopru i bogoslov u Gorici, neposredno je promatrao zlosilje fašizma nad svojim sunarodnicim, samo zato što su bili to što su bili – Hrvati. Zato se slagao s onom narodnom.„Neka dođe koji vrag hoće, samo da ovaj vrag (mislilo se na fašizam) otiđe.” Ratne 1943. zaređen je za svećenika i imenovan kapelanom u Buzetu. Na Buzeštini, kao župnik, ostaje dakle pola stoljeća. Zadovoljstvo zbog poraza fašizma poremetila je spoznaja da je umjesto jednoga, crnog vraga (fašizma), došao drugi, ništa manje crn, komunizam. Na položaje dolaze ideološki podobni, neobrazovani ljudi s kojima je lako bilo manipulirati. Božo Milanović za takvo stanje kaže: „Narod je govorio da je lopata počela pisati, a pero kopati. Ali zato su oni bili u rukama CK-a posve poslušno oružje, a to je bilo glavno.” Odgovor na stihove srpskoga pjesnika Branka Miljkovića:„Hoće
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=