234 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Stipan TROGRLIĆ rukom napisao sam Cesarec. Među ratnim i poratnim ljevičarima komunistima, kao dosljedni nastavljač te linije, ističe se, na prvome mjestu, Andrija Hebrang. Svoje zalaganje za što veći stupanj samostalnosti Federalne Države Hrvatske unutar Federativne Jugoslavije, i njezine granice (op. ur.), Hebrang će platiti glavom. Svi spomenuti Ćurićevi sugovornici – stradalnici, bit će isključeni iz javnoga života i zbog podrške Hebrangovoj političkoj liniji. Ta se linija, kaže Ćurić, suprotstavljala „sklanjanju hrvatske linije s jugoslavenske ceste“, bila je izrazom demokratsko-liberalnih proplamsaja unutar boljševičko-partijske rigidnosti i monolitnosti. Osim Balena i Kršula, koji potječu iz Hrvatskoga primorja, ostali su „fetivi“ Istrani. U vrijeme fašizma zbog svoje prohrvatske/proslavenske orijentacije i jasnih protufašističkih istupa morali su bježati u monarhističku Jugoslaviju. A kad ih je zavičaj pozvao da se vrate i pomognu organiziranju NOP-a u Istri, svi su se odazvali. U okviru svoga pojačanog rada„na terenu“ tijekom 1942. nastoje uspostaviti kontakte s istarskim hrvatskim svećenicima i narodnjacima, a nije im strano prihvaćanje suradnje s talijanskim antifašistima. Računali su da će njihov uspjeh među „širokim narodnim slojevima“ biti kud i kamo veći ako ti slojevi vide da se i njihov svećenik priklonio i podržava NOP. Bez obzira na ideološke razlike, znajući za antifašizam i nacionalnu orijentaciju svećenikā, računali su da je to dovoljno široka platforma za suradnju. Vođen tim pretpostavkama, Ljubo Drndić, jedan od prvih organizatora NOP-a u Istri, sastao se početkom travnja 1942. sa Zvonimirom Brumnićem, župnikom u Tinjanu. Tom prigodom Drndić ga je pitao o ljudima i posebno„za one svećenike koji su provjereni narodni borci i protivnici fašizma“. Prema Drndićevu sjećanju, Brumnić je u taj krug ubrojio i Božu Milanovića spominjući ga „s naročitim poštovanjem.“ Drndiću je bilo jasno da jedan razgovor nije dovoljan kako bi se uklonile sumnje i nepovjerenje između vodstva NOP-a i svećenikā. Nemjerljiv je doprinos svih sugovornika organiziranju NOP-a, Pazinskim odlukama i poslijeratnoj borbi za ostvarenje vjekovnoga sna istarskih domoljuba – sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom. Već u ratu, donošenjem Proglasa o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom, bez spominjanja Jugoslavije i ne tražeći odobrenje za taj čin od partijskoga vrha, pokazali su samosvijest i samostalnost, na čemu će ustrajati i kasnije. No sve će to platiti brisanjem iz društveno-političkoga života; u određenom smislu stavljeni su u kućni pitvor. A jedan od njih, Savo Vjeran Zlatić, poslan je na „preodgoj“ na Goli otok. Mnogo je toga ovdje zanimljivog za„običnog“ čitatelja, ali i za profesionalnog povjesničara. Svi odreda naglašavaju početnu širinu antifašističkog pokreta u Istri. Ta širina, bez ideološke isključivosti, utemeljena na nacionalnom i socijalnom programu, omogućila je da se u pokretu nađu razni, pa i ideološki suprotstavljeni slojevi istarskoga društva: hrvatski narodnjaci, svećenici, komunisti, Talijani... Kasnije, kad NOP prerasta u socijalističku revoluciju, u Istru dolaze dogmatsko-boljševički kadro-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=