231 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI rudimentarnu politiku – ovo je uzdizanje propalo, a naslov mu je Seljačka Republika Hrvatska. Obitelj se rastaje, ne sluti na dobro... I sedmo, zadnje uzdizanje – bitka kod Lužnjana, bilo je konačno – uzdizanje u nebo. Svi pobijeni u sukobu sa žandarmerijom, u kobnome srazu želje za životom i snage smrti: „Duša mi je nestala u crnilu i njegovu besmislu. Nikada više neću biti cjelovit, ni na plavom nebu ni na zelenim livadama“, izgovara glavni junak romana, u tom trenu još ne znajući da ga više neće nikako biti. I da će s njim konačno u uzdignuće otići – posljednji Štignjedeci. Maestralno je u sedmome uzdizanju autor tragičnošću prožeo i do kraja doveo i glavnog junaka, i obitelj i jedan narod. Je li u pitanju tragika koja govori o (našemu) nestajanju? Upravo je Slobodan Šnajder objavio roman koji naslovom naglašava isto, Anđeo nestajanja (Fraktura, 2023.), teško prihvatljivu unutarnju tragiku našega bića. Rat kao sudbina? Pred nama je jedna od tematikom danas rijetkih knjiga (Prvi svjetski rat), ali posebno stilom pisanja. Tematski je usporediva s romanom Zbogom svemu tom Roberta Gravesa (izd. Sandorf, Zagreb, 2014.), no napisana je poetičnije i potresnije. Stoga ovdje nema potrebe za velikim brojem stranica (u Zbogom svemu tom na gotovo 400 stranica faktografski se dolazi do zaključka o tragici i besmislu rata), dok Grakalićev roman uspijeva brzim, kraćim a dubokim radom pera prikazati istu dramu i tragediju Prvoga svjetskog rata, središnju temu obiju knjiga. No, dok je Gravesov roman uspio izraziti dubok antiratni stav i gnušanje nad ratom (zbog čega je autor zauvijek napustio svoju domovinu Englesku), Grakalić propušta tu mogućnost. Njegovi junaci u biti prihvaćaju rat „kao sudbinu“, nastojeći se provući kroz njegove vrtloge, izvući živu glavu iz paklenih situacija, gonjeni davnašnjom seljačkom težnjom vratiti se na svoju grudu, a onda se svim silama i dovitljivošću nastojeći pomiriti i prilagoditi novim situacijama i poratnim životnim uvjetima. Otuda i ljubav kao spasonosna slamka, otuda obitelj i idila seoskog života..., nada u kakav-takav normalan život. No, kako je najavljeno u podnaslovu romana, tragedija je ovdje neminovna. Ona se pak ne očituje u poratnoj traumi, stradavanju od ratnih posljedica i sl., o čemu se u nas nije ni govorilo sve do rata ‘90-ih, nego se događa u području obiteljske intime, kao obiteljska tragedija, i u kontekstu seljačke pobune u Blaževdolskom kraju. Naime, nepravda kao konstanta života kod nas gotovo ne dopušta drugu mogućnost doli tragičan sraz aktera na sceni. Pobunu kao tragediju i rat kao sudbinu. Šura Dumanić, Opatija
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=