229 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI „Možda uopće nema velikih misterija iza svih ovih iskustava koja su me zadesila, možda je sve to tek pantomima koja se odvija lakoćom neuvjerljivosti, poput igre sjena na zidu osvijetljenom lampašem...“ Glavnoga junaka dočekuje nepovjerenje i podozrenje vlasti, u velikome strahu koji je vladao nakon Oktobarske revolucije, kroz koju su na razne načine prošli svi koji su se našli u Rusiji toga doba. Junak tvrdi: „A opet, nisam vidio svrhu u ostajanju u Rusiji gdje se, kako su vjerovali, stvarao novi svijet, ali u kojem će se opet, samo na drugi način, pojaviti drevne nepravde i nejednakosti...“ Ove su riječi svojevrstan sukus, bolje reći unutarnji model, fraktalni isječak romana, gdje glavni lik prolazi tri faze-stanja svijesti, kojima je, majstorskim autorovim umijećem, protkan cijeli roman i epopeja Štignjedeca. Kuda i kamo se skloniti u teška, mučna vremena, kada sve nasrće na čovjeka da ga satre? Seljak – vojnik – seljak No bilo bi ovo dosad ne samo kratko, već nedopustivo nedovoljno reći. Ova opsegom nevelika knjiga sadrži važne spoznaje i uspijeva izraziti ona mučna i neiskaziva ljudska stanja koja donose samo velike nesreće, kao što je to primjerice rat, te o kojima ne nužno, ali često najbolje pišu, koje osjećaje najbolje iskazuju oni koji imaju iskustvo rata. Iskustvo ratovanja – ratnici. Osjeća se to u svakoj rečenici romana, prožetog strastvenim doživljajem i čežnjom za životom, prazninom duše obuhvaćene beznađem i traumom, ali naći će se slično i u naoko nenametljivim dijelovima vokabulara, gdje su „flaše poredane na šanku poput vojnika“, jednako tako u tvrdoglavom otporu kojemu su skloni naši ljudi, i sl. Mali ljudi i mali narodi, veliki jednako, koje carevine koriste hraneći njima svoje ratne strojeve, padaju u stanja beznađa, bezvoljnosti i praznine, koja autor odlično zapaža i produbljuje u spoznaju koja je duboko gnušanje nad nepravdama i ratnom „sudbinom“ ljudi. Snažna asocijacija ovdje me odvodi u Veneciju gdje je prije dvadesetak godina bila postavljena izložba Meksičkog državnog muzeja, pod naslovom Maje. Cijela jedna uništena civilizacija stavljena je uredno u bezbrojne vitrine i ponuđena gledanju, post mortem. To je bilo nakon rata u Hrvatskoj 1990-ih, i uokolo, pa sam u sebi prozborila:„Bože, ne daj da završimo u muzeju!“. A prije nekoliko godina otvoren je u New Yorku Muzej Palestine (dok još postoji). Netom rečeno Grakalić sublimira „rogoboreći“ protiv rata, riječima koje postavljaju pitanje: A što je rat za njega i kako se osjeća seljak-vojnik-seljak kada se vrati kući? „Rat, Rusija, zarobljenički logor, dobrovoljački odred, privremena vlada Kerenskog, revolucija, Lenjin, oktobar, Trocki, konjica Crvene armije, stotine bogalja po
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=