223 Emilija KOVAČ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI da Cohena aktualizirane u knjizi (Dežđeni človek), koja govori o slici zaustavljenoj u vremenu (čovjek i njegova ruka), koja – takva, zaustavljena, ne podliježe zakonima vremena, tj. prolaznosti, pa traje u drugim,„ne-njenim“ trenucima. Neko novo vrijeme pokrene zaustavljen (zmržnjen) trenutak i oslobodi emociju zarobljenu u njemu (jogenj), svjedočeći snagu tih slika s kojima nismo znali što i koje čekaju da saznamo/odlučimo što s njima. Svakako valja skrenuti čitateljevu pozornost na zanimljivu konstrukciju Ribićeve slike i njenu motiviranost estetikom psihodelije, odnosno nadrealizma. Asocijativnim pasažima govornoga ritma povezuje se mnoštvo raznorodnih kulturoloških sekvenci (faktični podatak, pejzaž, kulturološke asocijacije), tako da i stvarnosna i nestvarnosna pjesma u retorti prelamanja/prespajanja motiva dobiva dimenziju osobne i osebujne vizije. U pjesmi Psihodelični đuboks revisited „deskribirana“ su generativna načela postupka: mozek mi dela kak nekši psihodelični đuboks / pred jutra sakaj zvleče z možđanov / se nekak random / niš po redu). Taj random, sakaj, niš po redu strategija je hvatanja detalja koji simultano lebde kao okrhci u nekom individualnom autorskom obzoru unutar kojeg se re/semantiziraju, odnosno konstruiraju u modusu koji odgovara poetici psihodelije/nadrealizma. Ribićeva pjesma govori strukturom, ne tek semantikom, tj.„iskorištava“ kompletan potencijal riječi, mogućnosti „tijela“ riječi i njihova ustroja, onako kako je svojstveno poeziji ako je/kad je definiramo kao umjetnost riječi. Rekreiranje dogođenog, a neproživljenog prošlog, luftanje senji, pretvaranje zamrznutog u kontinuitet, slike u film, psihološki je neophodno da bismo se izmirili sa sobom. Ribiću se taj susret s minulim vremenom dogodilo u punoj životnoj zrelosti, na njegovu radost – u lijepom imaginativnom iskrenju koje nije spržilo nego oslobodilo život. U tom smislu knjigu Dve rali zmeržnjenoga jognja držim vrijednim doprinosom suvremenoj pjesničkoj produkciji, osobito u okviru kajkavskoga izričaja, do kojeg je autoru, očigledno, iznimno stalo. Emilija Kovač, Čakovec
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=