222 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Emilija KOVAČ vrijednosti. Uz takve ekskurse koji svjedoče opći generacijski interes, Ribić u poetski diskurs uključuje nedodirljiva mjesta književnog kanona (Krleža, malo Matoša, Orwell, kafkijanski/egzistencijalistički užas...) te tako, u skladu sa svojim emotivnim i valorizacijskim sklopom, stvara intimni imaginativni prostor koji, bez obzira na prostornu/vremensku/predmetnu udaljenost sastavnih elemenata, može nazvati moj svijet. Ribić taj prostor brani i ne otvara se populističkim načinima, ali čitatelju pomaže da se snađe u svojevrsnoj„zatvorenosti“ u individualnu intimu korisnim i dobrodošlim opaskama u vezi s apostrofiranim akterima referentnoga vremena. Na motivskoj razini Ribić apostrofira životna iskustva iz ključnih razdoblja (osobito iz djetinjstva, tȇ, po Vladanu Desnici, pregršti besmrtnosti), procese/trenutke odrastanja i otkrivanja sebe (iskustvo prvog pušenja u pjesmi Biciklisti, gledanje „zabranjenih“ filmova, Sanremo, šoping u Trstu, osobe bitne za odrastanje – baka, prijatelji, doživljaji prve ljubavi/erotizacija) te mitska mjesta za profiliranje generacija (vestern Winnetou kao opće mjesto generacija sredine 20. st., uz već spomenuti rock, traperice...), kao i opće znakove svakodnevice toga vremena (praksa čuvanja nevažnih stvari: stare škatule za cipele skrivleju črno bele fotografije / i mrvice keksof na flajšmašinu). Autor kaže da je riječ o stvarnosnim (osobe – teta Ljuba, huda Vanda, Lola, prijatelji Edi, Čepek, Perek, Tonči, Slon...) i nestvarnosnim nadrealističkim pjesmama. Njegov je subjekt biće konkretnog okružja, koje se hrani onime što vrijeme nudi (praktična svakodnevica upotpunjena„dodacima” iz vanjskoga svijeta – glazba, književnost, film), transformirajući ponude u individualiziranu verziju postojanja te tako uspijeva živjeti u zadanom kontekstu, nadograđujući ga i sanjajući na svoj način. Osjećaj da se život događa drugdje i drugima, ali i neprevladiva čežnja za nečim zvjezdanim, posebnim, nesvakidašnjim, rezultira „prošivanjem“ zbilje fikcionalnim tvorbama, naseljavanjem djetinjstva življenog na rubu maloga grada/svijeta (susjedstvo koje poznajemo i koje nas poznaje) kultnim osobama vremena, koje su, međutim, samo dekor. Realni se život događa u svijetu u kojem se sanja drugi život: osobne su priče tek protkane pozlatom velikoga svijeta. Takav jedan svijet re/konstruira se proustovski u slojevitosti, kako ga vidi ja koje je iskoračilo iz zatvorenosti i svjesno je koliko „veliki“ svijet nije tuđ, nego naš/moj, ne doduše življen nego čeznut ali, i kao takav, konstitutivan za ono kakvi smo i što smo. Jedna od poetičkih osebujnosti tematiziranoga izdanja dugi su i opisni naslovi pojedinačnih pjesama, kao i cjelovite knjige. Pripovjedna označenost pjesme „pretočila se” i u naslovljavanje razvijajući naslove u format rečenice, odnosno – gotovo institucionalizirano matoševsko sažimanje do ekscesa produžava se narativnim proširenjima (npr. Višnje z rakije /avanture Tomice kak Old Shatterhanda i Edija kak Winnetoua/). Naslovna sintagma zbirke (antitetična slika zmržnjeni jogenj i njena protežitost – dve rali u značenju mnogo, beskonačno) proizašla je iz pjesme Leonar-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=