215 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI upitati što je u njoj moglo biti zazorno čitateljima toga vremena, koji su prihvaćali jugoslavenstvo i marksističku ideologiju? Odgovor je: ništa osim imena samog autora koji je uživao „status političkog migranta“, a svaki je politički migrant u to vrijeme bio tretiran kao ustaša, fašist, neprijatelj, dakle politički nepoćudna osoba koju se prešućivalo, odbacivalo pa čak progonilo i ubijalo. Priče iz djetinjstva nježno su sjećanje na život u Kotoru u vrijeme autorove mladosti. A to je vrijeme kada još uvijek bokokotorskim zaljevom plove brodovi na jedra, ali uplovljavaju i prekooceanski brodovi. Vrijeme društvenih previranja u kojima stari kapetani umiru usamljeni jer je propala bogata bokeljska mornarica koju su uništile nova tehnika i tehnologija, vrijeme kada samuju starinske kapetanske palače i gasi se sjaj bogate mediteranske uljudbe marnih bokeljskih pomoraca. Brajnović vrlo dojmljivo opisuje to stanje ne samo socijalnog već i kulturološkog, pa i povijesnog rasapa i nestanka jedne cijele lokalne civilizacije i uljudbe. Njegova je spisateljska pozicija, gledajući s današnjega ideološkog motrišta,„ljevičarska“. On duboko suosjeća sa siromašnim prijateljem iz djetinjstva, na neki način kao da mu je nelagodno što je osobno pripadao srednjemu staležu. Ovakav stav odraz je učenja Stjepana Radića, a na neki način i gandijevski. Brajnović ne nudi borbu, sukobe, ne govori s mržnjom, nije osvetoljubiv. On je kršćanski blag i koncilijantan. Kod njega sućut i ljubav za sve ljude pobjeđuju mržnju i zlo. Držim da je u ovoj knjizi, kao uostalom i kod Viktora Vide, glavno „lice“ odnosno junak djela – Boka kotorska kao prirodni fenomen, kao zemljopisna, geološka činjenica, povijesna i kulturološka činjenica, kao ontološka vrijednost koja je stvorila čudesan krajolik koji ljepotom nadvisuje sve oko sebe. Brajnović sjajnim nijansiranjem, bogatim rječnikom punim unutarnje melodije i treperenja opisuje ljepotu svoga zavičaja. Pa čak i stare kapetanske kuće ukrašavaju taj krajolik. Svi koji vole Boku kotorsku, ali i svi dobronamjerni ljudi koji žele posjetiti ovaj zaljev, trebali bi pročitati ovo djelo. Dakako, književni sladokusci, a poglavito mladi autori kojima jezik književnosti postaje nevažan i izjednačuju ga s jezikom svakidanjega govora, trebali bi pročitati ovu knjigu. Ne zbog ljubavi za prošlo koje se ne će vratiti, već zbog osjećaja za baštinu i zbog uživanja u ljepoti jezika. Brajnović je živeći u egzilu, dakle okružen oceanom tuđega jezika na kojemu je držao predavanja, komunicirao s okolinom i pisao, kao dragu baštinu, kao obiteljsko bogato nasljeđe koje mu nitko nije mogao oteti sa sobom u emigraciju ponio svoji materinski hrvatski jezik. Doista, moramo biti ponosni na Luku Brajnovića. Čitati njegova djela i što je moguće više ubaštiniti ga u korpus nacionalne književnosti i znanosti. Povjesničar dr. Ante Čuvalo ističe:„Bilo bi itekako korisno da hrvatski mlađi naraštaji ne samo upoznaju nego i proučavaju život i misli Luke Brajnovića, a njegove
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=