214 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ Sveučilištu La Sapienza u Rimu upisuje studij medicine. U Rimu je upoznao sv. Josemaría Escrivu de Balaguera, utemeljitelja Opusa Dei, te je bio jedan od prvih Hrvata u njegovu članstvu, pridruživši se prelaturi još 1946. godine. Premda potpuno čist, nevin, čovjek koji je volio svoju domovinu Hrvatsku, a nije se svjesno želio svrstati uz NDH, demokrat uvjerenjem, nije smio ni mogao ostati u Hrvatskoj kojom su zavladali komunisti, nego je bio prisiljen potražiti novu domovinu. Bio je prisiljen ostaviti tada mladu obitelj s tek rođenim djetetom i trpjeti to što im komunističke vlasti ne dopuštaju odlazak u inozemstvo, pa je suprugu i kćer ponovno vidio tek na münchenskom peronu kad je djevojčica bila u 12. godini života. Dakle, nakon gotovo dvanaest godina dočekuje ženu i kćer u Münchenu s dvanaest ruža u ruci, po jednu za svaku godinu razdvojenosti. U čitatelja danas, u vrijeme sveopće hajke na brak i obitelj, posebno divljenje izaziva odnos dvoje ljudi koji su uspjeli pobijediti razdvojenost u okolnostima u kojima ni komunikacija nije bila moguća, jer pisma često nisu stizala od pošiljatelja do primatelja, te nastavak njihova braka i proširenje obitelji sinom i još trima kćerima. Brak sam smatrao onim čemu su me naučili roditelji: sakramentom i načinom životnoga ispunjenja. Nije mi uopće palo na pamet da bi naša veza mogla biti tako krhka da bismo iznevjerili ljubav. „Tata nije želio otići iz Zagreba. Govorio je kako on nema veze s politikom i da zašto bi morao bježati. Moji stričevi, braća moje majke, uspjeli u ga uvjeriti da je za njega, kao katoličkog novinara, bolje da ode. S mojim stričevima odlazi u Austriju, prvo u izbjeglički logor u Klagenfurt. Ja sam tada imala samo tri mjeseca i ostala sam s mamom u Zagrebu” – govori Elica Brajnović de Leahy.„Moja majka mi je uvijek govorila o ocu tako da je bio prisutan u mom životu. Kada je majka dobila putovnice i dopuštenje da na dva tjedna odemo u Njemačku, sastale smo se s tatom i otišle u Španjolsku gdje je on živio od 1948. godine”, ističe Elica. Već samo sudbina Luke Brajnovića, koja je paradigma za tisuće i tisuće hrvatskih ljudi koji su pred partizanima komunistima bježali prema Austriji na Zapad, zaslužuje osobito poštovanje današnje Hrvatske, napisao je književnik Božidar Petrač. Uz sestru Mariju, Luka Brajnović bio je jedini među svojom braćom, a imao ih je troje, koji je preživio Drugi svjetski rat. Stariji brat Ivo, svećenik, ubijen je na Daksi 1944. godine, a mlađeg su brata Tripu partizani ubili 1944. * * * Zbirka autobiografskih pripovijedaka Priče iz djetinjstva objavljena je 1954. u Madridu. Tada je ovaj grad bio mjesto u kojemu se životno skrasila piščeva obitelj. To je vrijeme kada u Hrvatskoj svako izjašnjavanje u smislu državnosti i nacionalnoga identiteta nije bilo dopušteno. Međutim, danas se, nakon čitanja ove knjige, smijemo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=