213 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Prvi su ga put, rečeno je, uhitili talijanski fašisti 1941. godine dok je bio u posjetu Kotoru. O tome piše Božidar Petrač u knjizi Brajinovićevih sjećanja: „Tada je Luka Brajnović imao 22 godine, nije bio ni političar, ni vojnik, ni državni dužnosnik...“ pa zaključuje da je uhićen ili zbog nečega što je šapnuo neki zatočenik, ili neki agent, ili zato što je objavio članak o liku Benita Mussolinija u kojemu se osvrtao na njegovu oholost i prosječnost. Brajnović piše: A ono što me najviše boljelo bila je činjenica što nisam znao koji su uzroci Odiseje koja je bila započela. Kasnije u tekstu, o bijegu u Španjolsku, kaže: Pravna i moralna čistoća koje sam bio svjestan, jer nikomu nisam učinio ništa nažao, pekle su me kao otvorena rana koja bi me zaboljela svaki put kad sam pomislio na oproštaj od svoje obitelji i domovine. Nade u sudski proces u kojemu bi on i ostali zatvorenici, koje su uhitile talijanske okupacijske snage, mogli dokazati nevinost nije bilo. S vojnoga broda Jugoslavenske mornarice, čija se posada predala Talijanima i koji ih je trebao odvesti u Italiju, Brajnović, dakle, uspijeva pobjeći te se nakon mjesec dana vraća u Zagreb. * * * Samo dvije godine nakon iskustva s Talijanima uhitili su ga partizani. Određen je za strijeljanje, a spasio ga je oficir koji je znao da je Brajnović novinar, smatrajući da im je kao novinar i poznati urednik potrebniji živ. Većina novinara tada je ili ubijena, ili protjerana, ili im je zabranjen rad. Isprva s njim komunisti vode prijateljske razgovore i traže od njega da istupi na radiju, za BBC. Smrtnu osudu, koju su mu bez suđenja namijenili partizani komunisti, izbjegao je samo zahvaljujući Božjoj providnosti: nakon što je već iskopao grobnu jamu za sebe, jedan od egzekutora izvukao ga je iz reda dovedenih na strijeljanje. Vratio se u Zagreb. Prijatelj mu je uskočio u pomoć jer je bio bez posla i ponudio suradnju na Sveučilištu, na Institutu za sociologiju, gdje je predavao 1944. godine. Dolazi godina 1945. i približava se dan ulaska partizana u Zagreb. Godine 1945., nakon komunističke okupacije (drugi će reći: oslobođenja) Zagreba, Brajnović, tada već poznat i priznat katolički novinar, na savjet mnogih bliskih ljudi odlučuje napustiti Hrvatsku kako ga nove vlasti ne bi zatvorile u neki od svojih koncentracijskih logora. Pozdravlja se sa suprugom Anom i tromjesečnom kćerkom Elicom te odlazi iz Zagreba s pismom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, koje je mogao pokazati kao preporuku biskupima ili ljudima koji su bili bliski Crkvi ako bi mu u tuđini zatrebala pomoć.„To je pismo pomoglo mom ocu, a još uvijek ga imamo kod kuće i čuvamo ga” – s ponosom ističe Elica Brajnović de Leahy. Prije dolaska u Španjolsku 1948., kao prognanik u savezničkim izbjegličkim logorima Brajnović je boravio u Austriji i Italiji, prošao je od Klagenfurta i Krippendorffa do Udina, Trevisa, Bologne, Reggio Emilije, Modene, a najduže je bio, rekosmo, u logoru Fermo. Na
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=