212 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ im kao novinar dobro doći za njihovu promidžbu. Tražili su da govori sve najbolje o njima za radio BBC. Ali opet ga je sreća pratila. Nakon eksplozije u vojarni u kojoj su ga držali, nastao je metež pa je s još jedinim zatvorenikom pobjegao i uspio se probiti negdje iz okolice Kamenskoga preko Karlovca u Zagreb. Pišući o Luki Brajnoviću, ne smijemo mimoići činjenicu kako je on zavičajnim podrijetlom Hrvat iz Boke kotorske (a prazavičaj njegovih predaka bila je Istra, Rovinjsko Selo, op. ur.), danas bismo morali kazati – pripadnik kulturne elite nacionalne manjine bokokotorskih Hrvata. S Viktorom Vidom, Andrijom Maurovićem, Vjenceslavom Čižekom, Rajmundom Kupareom, Ružicom Orešković, Josipom Pečarićem... pripada etničkoj eliti ove grane Hrvata, koja je stjecajem povijesnih okolnosti postala nacionalnom manjinom, ali čiji književni, duhovni i intelektualni razvoj nije tekao odvojeno, već je ugrađen u nacionalni korpus i kulturnu baštinu cjelokupnog hrvatskoga etnosa. * * * Brajnović je 1945. godine razmišljao o ostanku, ali kao poznati katolički novinar, k tomu bjegunac iz partizanskoga zarobljeništva, nije bilo teško zaključiti kako bi prošao nakon „oslobođenja” Zagreba! Čekala bi ga sudbina njegove braće (starijega don Ive i mlađega Tripuna), koje su partizani ubili tijekom 1944. Njegova bi sudbina zasigurno bila jednaka njihovoj. Napustio je Zagreb i pošao u zbjeg, primoran u Zagrebu privremeno ostaviti suprugu i kćerkica od tri mjeseca. One su se tek 1956. nekako izvukle iz Jugoslavije i pridružile mužu i ocu u izbjeglištvu gdje se u obitelji potom rodilo još četvero djece. Nakon odlaska iz Hrvatske, poput tisuća i tisuća Hrvata, Brajnović je prošao kroz nekoliko logora u Austriji i Italiji. Najdulje se zadržao u logoru Fermo iz kojega je godine 1948. otišao u Španjolsku. Njegova kći, dr. Elica Brajnović de Leahy, počasna konzulica Republike Hrvatske u Kraljevini Španjolskoj, 2016. godine pomogla je da Glas Koncila objavi Brajnovićevu knjigu Služiti istini. U knjizi se u hrvatskoj javnosti prvi put donosi dio njegovih objavljenih memoara u kojima opisuje torturu svih režima koju su prolazili hrvatski intelektualci prije i poslije Drugoga svjetskoga rata. Tu torturu Brajnović je osjetio na najgori mogući način na svojoj koži. Kako je posvjedočila dr. Elica Brajnović de Leahy,„...do 1945. godine njezin je otac živio u Zagrebu radeći kao novinar, pisac i pjesnik. Od 1938. studirao je pravo u Zagrebu. U gimnaziji je s prijateljima uređivao i izdavao tajni dvomjesečnik Hrvatski Graničar. Poslije, kao sveučilištarac, bio je predsjednik nacionalnog ogranka Pax Romanae i urednik književnoga časopisa Luči te je radio u tjedniku Hrvatska straža u Zagrebu.“
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=