211 Đuro VIDMAROVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Španjolskoj odjeknula kao novína i bila prihvaćena toliko da se i danas, kako je rečeno, najveća nagrada za novinarstvo naziva po Luki Brajnoviću. Krajem 1950-ih godina bio je jedan od suosnivača Instituta za novinarstvo Sveučilišta u Navarri, autor jednoga od prvih udžbenika novinarske etike na području Europe te novinar u dnevniku Diario de Navarra, gdje je objavio 6.059 kolumni. Na španjolskom je jeziku objavio tri zbirke pjesama, od kojih su dvije prevedene na hrvatski. U Hrvatsku se Brajnović prvi put vratio 1987. s kćeri i suprugom, a posjetili su i Kotor. Drugi put u Hrvatsku je došao 1997. Na Sveučilištu u Zagrebu s kćeri Elicom, koja je također novinarka i profesorica, održao je nekoliko predavanja o novinarskoj etici. „Njegova strast za istinom zasnivala se na pravoj Istini, pisanoj velikim slovima. Tata je znao slušati, nikada se nije nametao ni nama, ni svojim učenicima za koje je bio poseban. Nastojao ih je formirati, tako da postanu dobro obrazovani i pošteni ljudi koji će služiti za dobrobit društva. (...) Moj je otac uvijek veslao na pučinu, nadam se da će svojim zapisima i intelektualnom i ljudskom ostavštinom nastaviti podučavati i buduće generacije“, rekla je gospođa Elica. Luka Brajnović umro je u Španjolskoj 2001. godine. Premda u Hrvatskoj gotovo nepoznat, u Španjolskoj je svojim radom stekao veliki ugled. Žalosno je sve to znati i o tome pisati, jer je sve kvalitete i cjelokupna životna postignuća mogao ostaviti svome narodu, da mu je bilo omogućeno živjeti normalnim životom kakav je zaslužio. Luka Brajnović jedan je od mnoštva velikih krimena jugoslavenskih komunističkih vlasti, zajedno s Viktorom Vidom, Rajmundom Kupareom, Jožom Hitrecom i ostalima koji su u stranome svijetu ostavili dubok trag, a u domovini su odbačeni, zanemareni i potpuno isključeni iz javnoga života. Brajnović nije zaslužio takav tretman i on je (bio) upravo živi svjedok tome kako su ugledni časni ljudi stradavali zbog komunističkog i ateističkog samodržavlja i strahovlade. Brajnovića, koji nije bio djelatan ni u vojsci ni politici, nego u kulturi i katoličkome novinarstvu, uhitili su Talijani 1941. prigodom njegova posjeta rodnomu kraju. Bio je kriv jer je objavio članak u kojemu se dotaknuo Mussolinija i njegove megalomanije. Talijanska vojska Luku je držala na vojnome brodu, ali on i petorica drugih zatočenika već su druge noći uspjeli pobjeći s plovećega broda. Luka je doplivao do kopna, uspješno izbjegao okupatorsku vojsku te se s mukom krišom vratio u Zagreb. Ponovno je uhićen 1943., ovoga puta od partizana. Naime, ispred putničkoga vlaka, kojim je Brajnović putovao, partizani su postavili eksploziv i lokomotiva je sletjela iz tračnica. Partizani su zapucali, napali vlak i zarobili putnike, koji su gotovo svi bili civili. Luku nisu, što je bilo gotovo uobičajeno, mučili ili strijeljali računajući da će
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=