210 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Đuro VIDMAROVIĆ * * * Rijetko mi se događalo da čitajući neko djelo ostanem osupnut do te mjere da mi suze poteku, kako se kaže, same od sebe. To se dogodilo upravo nakon čitanja zbirke Priče iz djetinjstva hrvatskoga književnika i znanstvenika Luke Brajnovića. Riječ je o sjećanjima koja su uobličena na literarno uvjerljiv način, psihološki iznijansirano, emotivno do krajnosti, ali ne i sladunjavo, napisanima jezikom koji je odraz vremena u kojemu je mladi autor živio, dakle pomalo starinski, ali baš zbog toga dragocjeno i lijepo kao prekasni ukrasi bokokotorskih hrvatskih gospođa s početka 20. stoljeća. Brajnovićeva sjećanja imaju višestruko značenje: literarno, povijesno, tradicijsko, ambijentalno i regionalno. Riječ je o čovjeku koji je najveći dio svoga stvaralačkog života proveo u emigraciji jer je 1946., kako bi izbjegao smrtnu presudu, napustio rodnu zemlju. On je među hrvatskim političkim emigrantima postigao, usuđujem se kazati, najveće zasluge kao intelektualac, ali i kao rodoljub. Nažalost, njegovi nepresušni intelektualni odnosno znanstveni potencijali stavljeni su na raspolaganje zemlji useljenja, u ovome slučaju Kraljevini Španjolskoj, koja ga je udomila i koja mu je velikodušno omogućila normalan ljudski život i intelektualni razvoj. Brajnović je, kao useljenik, u Španjolskoj završio tri fakulteta: pravni (koji je započeo u Zagrebu), filozofski i fakultet informacijskih znanosti. Od 1960. do 1992. bio je profesorom svjetske književnosti i informacijskih znanosti na Navarskom sveučilištu u Pamploni. K tomu, na njemu je utemeljio Katedru za novinarsku etiku. Koliko je bio cijenjen kao profesor i stručnjak, pokazuje činjenica da je u njegovu čast na Fakultetu informacijskih znanosti u Pamploni utemeljena godišnja novinarska nagrada koja nosi ime Premio Brajnovic de la Comunicación. Među mnogim uglednicima, ta je nagrada posmrtno dodijeljena i hrvatskome novinaru-mučeniku Siniši Glavaševiću (nastradalom 1991. na Ovčari u srbočetničkom pokolju). Brajnovićeva kći, prof. dr. Elica Brajnović de Leahy, svjedoči o tome vremenu: „Na početku život u Španjolskoj nije bio lagan, ali tata je imao puno prijatelja koji su nam pomagali. Na početku nije znao jezik, ali stalno je pisao i to na hrvatskom. Jedan od njegovih većih projekata, na kojem je radio dvije godine uzastopno, bio je prijevod Biblije na hrvatski, tada već staroga nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića. Jako je bilo važno da ljudi u inozemstvu imaju Bibliju na svome jeziku.“ Tijekom 53 godine boravka u Španjolskoj, Luka Brajnović postigao je jednu od zapaženijih karijera među pripadnicima hrvatske emigracije. Osim Elice, u Španjolskoj mu se rodilo još četvero djece – sin Antonio i tri kćeri: Olga, Ljerka i Ana Marija. U toj zemlji nije samo ostvario sveučilišnu karijeru već je utemeljio studij znanstvene novinarske deontologije, objavivši mnoga stručna djela na tu temu, koja su u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=