godište XXVIII., sv. 74. br. 4 Pula, zima 2023. ISSN 1331 – 0321 UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? POEZIJA TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ Muka Kristova u četrnaest pjesama 8 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Pokus prije nastupa 31 TAMARA SPAJIĆ Nisam vas pisala 37 NOVI PRIJEVODI VANNI SCHIAVONI Hrvatska bilježnica (prep. L. Monica Kmet) 58 KRISTIAN KOŽELJ Muzej prekinutih odnosa (prep. L. Reškovac) 62 STUDIJA I OGLEDI VINKO BREŠIĆ Ivana Brlić-Mažuranić i Rijeka 72 JOSIP KRAJAČ Diskurs sile i moći (: Péter Nádas) 85 IVAN BOŠKOVIĆ Prigodni zapis o ostavštini Benjamina Tolića 103 IZAZOV(I) VREMENA ILAN SHEINFELD Ratne noći (prep. Đ. Vidmarović i J. Zaričnaja) „Sjećanje na moj prethodni život“ (prev. Đ. Vidmarović i J. Zaričnaja) 114 FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Trenuci u vječnosti 128 ZAVIČAJ IVAN PLETIKOS Pula: Kulisa zatrovana grada 142
5 GDJE JE ŠTO? KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI IRVIN LUKEŽIĆ Sređivanje„književnih računa“ (Boris Domagoj Biletić: Istarsko troknjižje, I.) 150 IVAN BOŠKOVIĆ Ponajbolji tumač književne Istre (Boris Domagoj Biletić: Istarsko troknjižje, II.) 154 MILORAD STOJEVIĆ Tema Istra, tema Hrvatska, tema š rā... (Boris Domagoj Biletić: Istarsko troknjižje, III.) 159 MARIJA ROŠČIĆ PARO Na španjolskome glasnik (Stjepan Šešelj: El mensajero del sur y otros poemas) 163 MATIJA IVAČIĆ Čovjek je čovjeku vuk (Antonín Bajaja: Za vukovima) 165 IVAN SANKO RABAR Višeslojnost i zahtjevnost stiha (Ivan Babić: Stihovodi) 169 BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA Književnim stazama Hrvatskoga zagorja (B. B. B.: Vodič za terensku nastavu iz hrvatske književnosti...) 172 TINA LACO Čudovišna stvarnost romana (Stanko Krnjić: Ostavljeni) 177 ŠURA DUMANIĆ Paleta riječi Jovana Nikolaidisa (Jovan Nikolaidis: Mavro el Greko) 181 Autori 187 Summary & What to find and where? 189 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 195
POEZIJA TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ Muka Kristova u četrnaest pjesama 8 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Pokus prije nastupa 31 TAMARA SPAJIĆ Nisam vas pisala 37
8 Tomislav Marijan BILOSNIĆ, Zadar MUKA KRISTOVA U ČETRNAEST PJESAMA Blaženomu Alojziju Stepincu ISUSA OSUĐUJU NA SMRT U licu Isusa lice Očevo, lice svakog djeteta. Pilatovo lice u Kainovo se preobrazilo. Tu je i lice koje se naginje nad lice koje će se na brdu raspeti. Svjetina je mislila na zabavu. Nitko ne pogleda u nebo, u Sunce koje plovi. A ja dvadeset stoljeća mislim što je između kamene ploče na kojoj sjedi Krist i stolice na kojoj sjedim pišući ove stihove. Zapisujem li nešto posve različito od riječi Pilatovih? Ne nađoh na njemu smrtne krivice! Zašto je svjetina urlala slaveći Barabu? I je li Sokrat uvijek isto mislio o Platonovoj sumnji? U takvim mislima obuze me strah ne mijenja li se istina kao što se dani mijenjaju, kao što voda teče i ljepota prolazi. Gori Rim, Moskva gori, gori Washington, gori nafta Saudijske Arabije. Sionski brežuljci postaju egipatske piramide. Otvara se zemlja, a zatvara svijet. Naše oči proždiru svjetlosti munja. (izvor: fenix-magazin.de)
9 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Stiglo je vrijeme plača, dani teški za Zemlju i za Čovjeka. Ovo je vrijeme sudaca, vrijeme onih koji peru ruke u krvi našega tijela i blato bačeno na naše lice uklanjaju trnjem skrušeno govoreći: Evo čovjeka! Ovo je vrijeme koje vrijeme briše i postojanje ljubavi u hramovima poezije. Pilat Te šalje Herodu, Herod uz pompu vraća Pilatu. Ura na nebu odredila je svjetlosni čas, a ne Pilatova presuda. U pripovijest o sucu ne vjerujem, svaka te riječ otkriva, živiš ne mijenjajući se. Ti si Božji stil, i tako jednostavan kao svaki dječak prije nego bilo što poželi. Ni časa nisi bio zatečen, za njih si čuvao svoje vapaje. Raspni, raspni, raspni, vikaše, u zamjenu za razbojnika. Recite, recite, recite, nevin sam od krvi ove! Kriknite, jauknite, sutra ćemo u noć muzeja, od svoje ruke skončati dok je operemo u vodi hladnoj. Suci grčki, suci rimski, suci proleterski, recenzenti pjesama i pjesnikā, superrealisti suci jezika na kojemu se izležavate po cijele dane u kući jeruzalemskoj, suci beskrajnih ljepota svijeta, samo raspeti ispunjaju Božji spasiteljski plan. ISUS PRIMA NA SE KRIŽ Isus prima naš križ. Kriste, danas sam s tobom u meditaciji i molitvi. Silan križ a obično drvo, stvoreno za tvoju golotinju.
10 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Otac zna da ćeš izdržati. Sreća sreću traži a bol ište bol, vjeran svome srcu sebe okajavam pitajući se je li uopće potrebno započinjati ovu priču. S pjesničkom vjerom primaš na se križ o čemu ćemo kasnije čitati, jedino što smo kadri međusobno činiti. Eto, i ja mogu rukom dosegnuti križ sad kada u blizini ne vidim nikoga tko bi mi sudio ukoliko to nije ona uplakana žena u čijim očima vidim sve naraštaje svoga potomstva. Sad kada sam licem u lice sebe ugledao, vidim čovjeka koji zna da je kukavica i izdajica. Ljubim Te a riječi me s Tobom ne sapleću. Svoje sam se nesreće primio čim sam pomislio da te jezik izmišlja, da si onaj koji odgovara odnekud mani poznatome liku. U zrcalu bilo je samo tvoje lice, ni jedno od svih onih koji su mu prišli ogledati se. Dođe trenutak kada čovjek uzima svoj križ znajući da će se popeti do Tebe. Tu sam da se ne pitam zašto nisam učinio ono što sam trebao, reći istinu i postati nevidljiv i prije nego li ti se u potpunosti zbližim. Evo, donose križ iz Egipta, čak iz Kine, iz crne čempresove šume u Palestini, a tu gdje se međusobno spoje naša je mjera. Iz križa izlazimo na sve četiri strane, u svaki trokut i svaki Krug, u jezik koji govore, a ne znaju protumačiti. Križ je čas na svjetlu, čas u mraku, i tako čitav život dok ga ne probamo. Križ su jedine ljestve do Oca do Njegova vanvremena svijeta.
11 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Isus prima križ svoje prijestolje. Isus Nazarećanin, kralj židovski. Gdje padnemo temelj Crkvi postavimo u oblačno gnijezdo nade. I stol sa stolicom leži u križu vješala, a onaj koji ga nosi kao muku do mjesta raspeća istanjit će ga, u plamen Izakova drva na lomači. Isus prima plug i pod jarmom križa započinje prvu brazdu. S jedne strane zlatorune ovce, s druge bijele golubice poravnavaju izorano. Zbilja, zbilja, nema dublje zbiljnosti, svaki je grumen zemlje utjelovljena Riječ. U slavi svojoj stoji sve što je pod križem, kao i On na čijim plećima svakoga trena križ sve više raste. Sretan je čovjek koji može raskriliti svoje ruke na obje strane križa. On zna koliko može što nije dano ni jednoj sili svijeta. U miru zadovoljno trpi dok križ podrhtava i Zemlja se trese, križ ga u sigurnosti drži na svojim grudima. Križ križanja bez vremena je i promjena, sastavljen od zraka i zemlje, s krakom vode i vatre zaboden u živu jabuku. Isus prima križ budućega susreta. Svemir u cijelosti, ni početka ni kraja s onu stranu postojećega. To se on raskrilio da me zagrli već na vratima kada se konačno budem vraćao kući. Raskriljen na svaku od strana kojom sam lutao. I ni jedno čulo nije nama znano kako bi razlučili što to glazbȃ u umu a što u duši, a poj je znan i mio i veže nas za slađahnu gozbu. Hoćemo li izdržati postojati do kraja?
12 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Hoćemo li uspjeti sići u temelje kamena zaglavnog i znati sve što pamtiti treba. Hoće li vatra sagorjeti križ u središtu Adamove lubanje. Božjega sina raspinju od početka do svršetka svega. Kako ostati nasamo s njim kao s neoborivom luči koja plamti na mome stolu u kutu sobe dok ovo pišem. Isus prima na se križ i križ ispunja zlatom usamljenosti. Iverje križa rasipa se po cijelome svijetu. Vidim li to pticu raskriljenu ili zmiju obješenu na kolac, vidim li Onoga koji čeka da mu lice položim na otvorene dlanove? Ni stabla ni križa bez ptice na granama i zvijeri pod krošnjama. Za stolom sjede duše hraneći Sunce životima. ISUS PADA PRVI PUT POD KRIŽEM Pao je pod teretom križa kao što ja svakoga dana padam u grijeh. U zraku noževi sijevaju, a on zemlju ljubi moleći je za oprost što je tijelom svojim pritišće. Pada Isus pod križem, a nebom se ukrštavaju križevi. O, Gospode, kada si tako odlučio neka to bude mjera života. Svatko od onih koje pritišće križ nije ti sin, nije brat, ni otac, niti je itko tvoj. Na toj strani svijeta našao si se sâm. Pada pa se diže, diže i leti. On tri krune nosi na glavi, krunu trnja, krunu blagoslovljenu i krunu uskrsnu.
13 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Krunu posljednje pobjede i vječne slave Otkupitelja. Konačno je okrunjen kao i njegov Otac. Kruna se u krošnju križa zaplela. A svjetina vidi krv kao daleke lampe postavljene uz put, vidi tijelo koje se izvija poput ribe u valovima mora Galilejskog, vidi školjke u kojima plešu Kajfine plesačice. I čuje kako veliki svećenik ponavlja: Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda, nego da sav narod propadne. Jeruzaleme, Jeruzaleme, lijepi grade s tajnovitim predjelima. Mrtvački pokrov prebačen preko cijeloga svijeta dižu bijeli anđeli. Nije mrtav. Uskrsnut će. Uskrsnuti kao sjeme. Isus pada, a oni svakoga časa iznova usađuju križ u svaku suzu Majčinu. U križu bjesne oluje još u krošnjama začete, lome se grane i kobne slike u oku sabiru svu ljepotu svijeta. Tvoj život je ono što se prije nikad javilo nije, a zrcalilo se u vremenu svakom. Kao novorođeno dijete bio si star poput svijeta i svakog pamćenja. Križ spaja sve što je razdvojeno, što u pokretu pada jedno na drugo i s križa silazi natrag u život, kako ne bi bilo krivice na ljudima. Križ sastavljen od udova Eve i Adama, od sljepila učenika koji svukoše košulje i sakriše se u vrtu među zmijama, od bilježnika koji odasvud naviru s potvrđenim presudama i nestaju u svjetlu kao mušice. Oni koji su vjerovali u plovećim oblacima vidjeli su istinu.
14 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Tebi je dano prijeći put pod teretom križa i pasti pod njim. Svaka druga mogućnost bila bi tek metafora kojoj ne pripada slava Oca Tvojega. Naum da se naše oči sretnu sa zjenicama zvijezda u Tvojoj je žrtvi sazdan u snu tvrđem od žive kovine. Do Golgote put će se produljiti kroz duboke šume i mrak će se proširiti vremenom. Svako oko zvijezde uprto u Tvoje rođenje istim te pogledom prati i danas. Otac te prati, Majka pridržava Svijet u svojoj kolijevci. Krv koju si pustio padajući pod križem naša je kruna i sve cvijeće njezino. Na stablo života bez nje ni uspeli se ne bi. Isuse, meni je tvoju muku izreći kao pripovijest, ako ti se približim, hoće li i mene raspeti. A riječi se moje kidaju, ukrižene u pustinjski pijesak zabadaju se kao more o kojemu govore mnogi kazivači. I križevi huje u valovima u kojima se čuju ljudski glasovi od postanka svijeta. Naš istinski dom je križ. Isuse, Isuse, pjesmom te prati srdžba svjetine. Gnjev, gnjev, Sine Božji, onih koji znaju da ničega stvoriti ne mogu. Hoće li to biti zadnje što sam vidio dok se križ na mene ruši? Hoćeš li prići mojoj postelji i probuditi me, sa mnom izagnati janjce na pašu? Kriste, kakav bi ti bio čovjek ako se ne bi sa mnom igrao? A sada si pao Isuse, i križ je naše stado prignječio
15 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA i kuća je naša opustjela. Na nebu je djelo povratka prstenja koje obrubljuje grijehe čovjeka. Ćutim kako patiš, ćutim kako šapućeš dok padaš i čujem kako je sol riječ iz koje izvire krv na dnevnome svjetlu. Strašna buka dočarava osjećaj tišine, Kristova istina uistinu je duga, a život kratak. ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU Pamtim riječi koje si mi kazala u Efezu kada sam te došao potražiti u progonstvu. Čula sam, a ne i osjetila Oca njegova. Dug je i dubok put istine, nikada se ljudi neće umoriti od sumnji. Onima koji raspinju zubi rastu cijeloga života, kuće koje u sebi nose grobove opljačkali su. Svećenici njihovi ništa ne mogu pretvoriti u zlato, zlato im se rasipa u olovo, u metak koji će im dočekati čelo. Djevice, u kakvoj su krvi majke rodile ove koji urličući u prizorima prate Tvoga sina? Svjetina koju ne prepoznajemo s oružjem dopire do nas. Razapinju ga a dohvatiti ne mogu. Zbog Kalvarije i novac i vrijeme gube, srca u nju zakopavaju. Sine, ispruži ruku da je dohvatim, držimo se za ruke kao kada si mi bio dijete u igri, veseli kada smo prepričavali snove izdajući se međusobno. Sine, preko tvoga tijela prelaze kao što je Noa ime Gospoda u daske broda zabio.
16 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Sine, Ocu su poznate sve ljudske patnje, i Job je odbio one koji su mu u pustinji pomogli. Pod križem samo si moje dijete. Kriste, Bože, Ti koji si Adam Novoga vijeka, Ti koji si bez ključa vrata i prozora s nebeskim krovom mudrosti, kapi Tvoje krvi svijećnjaci su na oltaru a svjetla u očima nema. Kriste zajedno smo raspeti! O Bože, i ja sam tvoj sin, i ja ću visjeti na križu, nema razlike, nema razlike, duboko u zemlji čuje se glas. Ni majku Ti među svjetinom ne raspoznajemo, ni jedan ne hoda ruku pod ruku s njome do Tebe, niti Tebe, niti sebe dotičemo. Gledam Sine, ni zemlje, ni mora, ni zraka Tebi ne treba, Ti hodiš kroz vječnost od rođenja kao kroz polje puno žita. Ni travke među jeruzalemskim pločama ne povijaju se pod tvojim stopalima dok ti se na leđa orijaški cedrovi spuštaju koji zasjenjuju pustinju. U podne kad je pasje vrijeme beskrajno s Ocem ćeš podijeliti kozmičku tajnu puta. A samo tren prije govorio si s Rimljaninom o Istini. Vidim, Sine, prati te Tvoja ljudska priroda, Tvoje tijelo krvari na sliku i priliku Njegovu. On s neponovljivim materinstvom gleda Majku Kćer Njegovu, vječnu Majku malenih. Ni on ne može kazati to što osjeća, samo zna da osjeća stotinu tisuća stvari. Tako je pisano da se sve može objasniti samo ljubavlju, ni jednom drugom dirljivom riječju, ni onom koja smrt određuje. Noć se uspinje na brdo zvano Lubanja,
17 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA leži na zemlji umotana u pamučne povoje usnula. Samo Majka zna što će se dogoditi s pojavom krijesnica. ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ I Svemoćan sada treba pomoć. Lijeva, lijeva deklamiraju čupajući mu meso, a on je izvan bola, izvan ljudskoga života. A tijelo je trnje, zemlja koju u polju kopaju težaci s krunom Sunca na glavama. Isuse, Isuse, ja sam već odviše star da razmišljam što izabrati, već me motika razapela. Ni na jednoj postaji ne mogu izmišljati neku novu priču. Ti nosiš sve što je čovjeku i Bogu potrebno. Već u pustinji si pijeskom načinio svaki pokušaj Nečastivoga. O, Kriste, Ti jedini znaš koliko je veliko moje neznanje o ovome svijetu. Cijeli sam dan kopao u vinogradu punome soli, baš kao što Ti izgledaš ni prije, ni poslije preteškoga tereta. Oko mene proljeće uči vinove loze pupanju, zelenilu i ljubavi po bregovima obnove. Još mi je ostalo snage podići prijestolje. Pod križem sve se imenuje samo po sebi, lako ću do kuće, žene i djece. Ni vidjeti neće krv u prašini moga lica, ni motiku poput zvijezde repatice. Bolje je i grešan nositi križ, nego pravedan pogrešno suditi jeziku. U svakom korijenu koji se drži moga polja škrinje su Zavjetnih knjiga, rječnik života
18 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ koji imenuje svaku stvar, na Sinaju kamo je Mojsije otišao po ploče Zakona. Neka križ poput grma i na mojim leđima gori. Eto, Kriste čovječe, učinio sam što sam mogao, nisam te izbjegao. Sad kada sam Te upoznao, neću kazati ni da sam Ti pomogao, kao što će činiti oni koji će ovo spominjati. S mojih očiju nestali su zavoji na križu kao sitne žilice korova pod oštricom motike. Isuse, Kriste, neka ovo bude moj križ dok padam na koljena i ljubim Ti rame, zbunjen što jedni proklinju, a drugi slave dan kada će biti rođeni. Zašto izluđuju Obećanu zemlju!? Zašto provjeravaju drvo i čavle, dok padaju kao sjenke na prag uvijek druge kuće? Usred bijela dana noć dozrijeva poput crnoga zrna na trsju, a zrnje se nudi pticama, ptice zvijezdama, zvijezde u očima onih koji te gledaju. VERONIKA PRUŽA ISUSU RUBAC O ponoći kada zrije grožđe odlazila sam u vinograde, usred podne među procvale šipke, nit Mjeseca s niti Sunca istkala sam ljubav svoju, rubac kojim ću Ti obrisati krv. Još dok su oči bile otvorene, anđeli su ponijeli rubac za Tvoje prostirke. Nikodem je sačuvao jedino viđenu i zapisanu sliku Križnoga puta prije nego će se muhe za križ uhvatiti. Kriste, to što si me izliječio od krvarenja nastrani čudaci drže našom radosti. Svakoga dana mi ćemo pjevati
19 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA i razmišljati o svakoj kapi krvi. Krv u biser smrznuta u nebo ulazi kao u otvoren grob. Dala sam Ti rubac, dlanove majke Marije, njenom suzom obrisao si znoj. Baš kada su mačevi palmi bljesnuli na suncu pod rimskim potkovama ukazala se slika neba u utrobi zemlje. To more procvjetalo poput cvijeta trešnje. Djeca su govorila: Ovo mu čini Otac, dok Te Otac čekao za stolom. I danas do Tebe stižu takve glasine. Rupcem Te zvijezda Danica dodirnula i rubac je postao prvo pismo žive svjetlosti. Sve su se tajne u životu javnome krile, kao lotosov list na končanoj stabljici. Jutarnji čas ne želeći čekati sudac je zaspao pod stolom s istinom golih kostiju. Samo je jedno lice bilo urezano u crtama dlanova. Čula sam kako mrmljaš Oče, Oče, Oče, je li se ovo treba dogoditi, a znao si da se vraćaš kući. Nikada mi ništa nije trebalo do rupca kojim sam lice omotavala, krv je Tvoja na njemu ruže otvarala. Bio je to jedini komad tkanine na svijetu otparan od neba, konop o koji će se kasnije objesiti Juda. ISUS PADA DRUGI PUT POD KRIŽEM Teške Tvoje rane, teške Tvoje boli, teški moji grijesi, opet si pao u jezik onih koji Te raspinju. I zato sve što o tome kažem vije se u komadićima paučine
20 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ pod mjesečinom. Vjekovi svjetla tek nadolaze. Vjekovi svjetla tek dolaze. Otac koji će nas probuditi da čujemo Riječ. Živi križevi prate Krista koji već drugi put pada pod križem, a čas otkupa ne dolazi. Bog sjedi u prstenu Lubanje i čeka da je trnje uzore, da poput krušnoga sunca topla postane. O, čudne li radosti u velikoj samoći. Vojnici ni slamku neće podignuti da bi njome pod noktima otrli krv. Ni učenika nema da pokupe kovčege dragocjenosti. A gdje god podigneš kamen izvire krv. O, Bože, Ti koji nas sve podjednako voliš jesi Istina, jesi to što smo i mi koji Ti ga vraćamo! Čujem gavrane na susjednim planinama, a ne vidim čovjeka. Da bi predahnuo, na sljepoočnice prislanjaš jagodice prstiju kao dijete usne na obraze oca. ISUS TJEŠI JERUZALEMSKE ŽENE Nariču žene, a Ti im nešto šapućeš na uho gotovo u prolazu. Tvoje riječi kao pamuk koji ih zaštićuje od grmljavine siroticama razlistava trepavice. Žene se drže za lanac dug trideset i tri godine, svaka je karika prsten jedne od njih, omča njihova djeteta. One će noć provesti u ranome svjetlu
21 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA rasplićući čvorove na svojim pletenicama. Plaču žene znajući da se tako rađa, plaču vidjevši krv djeteta od njih neokupana, plaču i znaju da se sve to već dogodilo. Svaka žena misli da Te može spasiti, samo majka, samo Majka vidi Spasitelja sina, i misli što li sve može čovjek stvoren od daha Božjega. Ni učenici više ni u što nisu bili sigurni, sve su u knjigama priznali, i više, mnogo, mnogo više vidjeli Te u bjelini. O, Isuse, Isuse, kako je slatka ova gorka istina. Psi laju, ptice kriješte, a žene plaču sigurne da su spašene. Žene su jecale, žene su pjevale, s obraza njihovih grozdovi su datulja u ruke padali. Svaka Te zove Dijete, Bože moj jedini. Nije bilo stvora na svijetu koji bi preveo jezik kojim si ih tješio, a one su znale da je riječ o ljubavi. Nisu mogle razdvojiti sadržaj od oblika, glazbu čule jesu, razumjele nisu. Sada dok stenješ i posrćeš puzeći pod križem dovoljno su snažne da suze njihove prime oblik mjesečine.
22 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ ISUS PADA TREĆI PUT POD KRIŽEM Križevi se množe, nalikuju jedan drugome, a ni jedan nije isti kad ga primimo. Stupovi i grede na ramenima razdvajaju tišinu u kojoj se svijet pretvara u jednu osobu, ona u konačnu bol. Ti si drvodjelac, Tebi je poznat jezik stabala. Padaš da mnoštvo ne bi u ognju križa bilo pretvoreno u dim kojega će progutati zrak. Ne znaju pred čijom si kućom pao, čiji je to osamljen krik. Udarci su već zaboljeli i mrtve. Kao da si pjesnik, mûk dokidaš uzdahom dok samoća nagriza duboku ranu otvorenu na zemlji, vodi i zraku. Njegov si sin, naše krvi. U Tebi su naše godine i djela u njima koje se kao ručice djeteta hvataju za nevidljivo, za dobro i zlo. Križ se s tijelom od zemlje ne odvaja, ne otkriva svoju tajnu. Kao da kruh sa zemlje podižeš ljubiš križ, neizreciv Božji mir. Ni Tvoja majka o Tebi ne zna sve, a mi se pretvaramo kao da znamo što je tko rekao, učinio i mislio. I ne okrećem se da bih Te pridržao, a imenom si me zazvao. Svi su čuli kako blagoslov pada na kamen u mojoj ruci. Pomislih na svoje korake u sjeni, ni prije ni poslije, nego baš sad kada se svijet pretvara u jednu osobu,
23 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA a ona u konačnu bol. Tvoje tijelo označava prostor i vrijeme. Kako si mi daleko! Kako je dug put! Kako se mirno gledamo licem u lice. Gospode, opet je krenuti. Novi pokret mača što prelazi iz ognja u oganj ponovno siječe križ koji poput utega leži na našem stolu. Već treći put padaš. Izabireš mjesto na kojemu ćeš pokazati lice bez dvojbe u kojem smjeru se okrenuti. U padu cijela se zemlja trese, lijet lahora k nebu diže Oca, Majku i Sina. Sam si uglazbio svoju dovršenost. Adamu je bila teška i jabuka kad je ostao sam. Sve jače njegovo Te drvo pritišće. Gabriel, Mihael i Rafael lepršaju u nevidljivu svijetu spajajući Djelo s danom kada ćeš uspravno stajati ne dotičući zemlju nogama. ISUSA SVLAČE Sad kada se pred Tobom pokazujem gol, čini mi se da nikad neće završiti ovo svlačenje. Moja koža postaje kamenim zidom kuće na ulici svakog prostora i svakog vremena. Sve što je na meni iznova se nabire u jednu od Tvojih otkopčanih košulja. Gospo, ovo gore u spilji neba Tvoje je Dijete.
24 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ On ne gleda uokolo, ne ispituje i ne traži, dijeli, ostajući gol od mesa i svjetla konačnoga. Dok on raskrižen leži kao zora ispod crnih konja, odoru mu odnose u zavežljajima kao djecu u naručju. I što si više gol, to Te više vidim, vidim kako je svatko od nas dio Boga, i list smokve što se s granom razdružuje i zrno pijeska u pustinji, i mač koji je prosjekao put. Golo tijelo svijeta u tijelu Tvome u troje poslušno se otvara kao zbilja pašnjaka i vinograda kako među zvijezdama i pastirima ne bi nastala pometnja. Oblaci se dodiruju i glazbaju, glazbenici u velikim bijelim velovima. Svi ostali u odijelima svakodnevnim za oltar priprostim. Ostaješ gol, a svaka ljudska sjena što se udaljava sve više Ti sliči. Čovjek je tako oskudno biće. ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ Gledam da čavao u dlanu završi pored srca kao ruža u naručju križa. Svejedno, kažu, vratit ćeš se u život gdje ću te ugledati kao prosjaj Sunca kroz grane stabala. Kojom se mišlju opraštaš dok ćutim Tvoj dah na mome licu što budi sjećanje na spilju u dubini vremena? To što se vidu mome skriva naravni su oblici Objave. Samo Ti znaš što jesi, a oni ne znaju
25 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA što čine, pa ih mrežama svojim hvataš da se ne izgube. Sve počinje sporo, jedni Te polažu na gredu, drugi će podići stup. Val koji dolazi uvijek će se iznova penjati do vijeka vjekova. Ti odlaziš na daleko more, baš kao ribar koji šumom vesala ne želi uznemiriti jato riba. Tešući riječ za čavle u zvuku čekića, kliču kako je odlazak utisnut u suho jedro križa u omari neba. Spreman si razumjeti, šireći ruke kao dijete koje hvata majku za ramena. I poticaj daješ zazivajući Oca u tome zbunjenom a zlovoljnom mnoštvu. I tako dok Ti se srce ne otopi i provrije svježom bujicom kad potpuno iscrpljeni ožednimo. I više se nitko ne javlja daleko iza brda vojnici su u ponoć utonuli. Iz provalije svijeta diže se sve ono što pripada Njemu od kada je stvoren svijet. Ne staju oni koji raspinju niti će bilo čime odgovoriti na mir. Još jedan razlog više za naum Oca da proširi nebo Tvojim čelom, Tvojim stopalima, Tvojim golim tijelom bez kapi vode. Prst upirući u tebe, koplje je po kojemu se vrpca krvi
26 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ pruža do mojih vrata svaki dan. Imam ožiljke koji dokazuju da me san pritišće više od bola. Nitko ne zna kakvim će to znacima biti zapisano u rječniku vječnosti. O, Bože moj, neka ova moja pjesma ne bude načinjena od riječi od kojih se neće vidjeti ništa više od pjene što je na spužvi ostala. ISUS UMIRE NA KRIŽU Ni najhrabriji nisu čekali sudnji čas, nestali su nečujno misleći da ih ni primijetiti nećeš. Živ si, Oči su otvorene ali oni ne gledaju u Tebe. Konačno su našli način da iskoriste drvo tesano za zločince. Drvo stoji uspravno i rašireno kao i Ti na njemu, nitko se više ne bi trebao sramiti križa. Križ pokazuje svoje najljepše dijelove, janje djeluje kao sama slika Boga. Majka pod križem svjesna je kako drvo djeluje, žena je i majka tesara. Drvo k nebu raste i Ti na njegovim leđima. Majka se s Tobom moli i zagovara spas razbojnikā. Jedan se kaje tražeći rješenje, drugi se ruga zadovoljan onime što je učinio. Sveti Ivan polaže ruku na Knjigu za one koji izbjegavaju svjedočenje. Zli su se na lijevu stranu svrstali. I jednima i drugima i dalje govoriš kako si žedan i da je vrijeme za počinak. Neka je miru mir! Krv tvoja u zemlji u vremenu počiva. Anđeli otvaraju kalež s ljudskim obrazima, u kaležu Sunce i Mjesec.
27 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Vojnik skriven pod Tvojim stopalima prinosi na štap nataknutu spužvu, ocat i žuč. Potomci će govoriti da Ti je utažio žeđ. I Marija Magdalena od boli bijela čeka da Ti opere noge. Kriste, zatvaraš oči i glava pada na desno rame, umireš kako bi sve tek počelo. Vojnik kopljem probode bok, a ranjeno se nebo rastvori. Nisi sam, nismo sami. Iz groma na oči slijepca poteku krv i voda, kad ugleda bijele munje poviče: Zaista, ovo je sin Božji! Stražari nisu ni čuli ni vidjeli što su očekivali, sve se zbilo tiho na jeziku poznatom. I Sin i Otac i Duh goli na Zemlji, s pojasom oko slabina i pjesmom onih koji vjeruju. Slavu ne može izreći ni prvotni tekst, sve je toliko doslovno da je neobjašnjivo. ISUSA SKIDAJU S KRIŽA Je li itko sklopio ruke u času kad je umuknuo šum vjetra i vode, ili su pazili da križ ne ostane neiskorišten. Križ je prekriven plavetnilom munje, a glave su magla i mrak omotali. Muško i muško, žensko i žensko, zasebno nevina dječica vraćaju se u Jeruzalem, nitko isti od kada su vidjeli smrt. Raste trava na putu koji u tišini napuštaju,
28 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ nije daleko ura kad će nadživjeti dan. To što Bog dosudi uvijek se ispuni. Nikoga više nema, bez ljestava silaziš iz zagrljaja križa u Majčin zagrljaj. I nas Marija u svoje ruke uzima. Riječi koje čujem meni su poznate, a nisu jednake ničemu prethodnom. Daleko od ruku razbojnikā žene podupiru nebo kako bi Te svjetlost dočekala u kući, u prostoru između nas. Sve se dokida u tom kratkome času kada se stijene razmiču kao vlati savitljive. Nebo se poput kapi znoja na krljušti suši bačenoj pod noge, u mûk tkanine. Umastiše Ti haljine srebrnjacima. Nije vjera kovčeg zlata. Ljiljani krila u očima su onih koji vide. Isuse beskrajni, Isuse besmrtni, mogu Te dodirnuti bez koplja i straha. ISUSA POLAŽU U GROB Ni ožiljka neće ostati, svoje si tijelo predao Bogu. Grob su stražari koji su sáma današnjica, koji ne razumiju vijest. Ni jedan od njih nije znao što činiti zorom, srca su im maleni paketi s poklonima. Snatreći da bilo što ne učine od onoga što im nije kazano, odustali su od svake zamisli. A vidjeli su zapuh vjetra kroz koji se Knjiga uzdigla i čuli otkucaje sata.
29 Tomislav Marijan BILOSNIĆ POEZIJA Kako je to lijepo ponovno usnuti. Što se u grobu događa, znaju prsti koji siju sjeme. U posljednjem hropcu čuo se jezik života, nešto tako nije se nikada dogodilo. Znali su za ratove, za pobjede i nove zemlje i mora koja tek treba otkriti. Nisu znali za radost koju donosi bol. Kada zagrmi, oči im zgasnu i oni se povuku vukući za sobom i svoj gnjev. Stražari su uvijek blizu trubama i njihova mjedena grla puna su duboke žalosti. Riječ je došla iz svitanja, za njom je stigao dan. Potom su prišle žene kao da dolaze iz polja s kojeg nose ljetinu. Ako je grob samo pećina, zašto se vojnici razmahuju, čemu zaklanjaju tragove. Sve što žene vide kalež je proziran sam od sebe. U vlatima zatravila ispružena koplja, i zastava smotana kao platno što pokriva stid. Kroza svjetlo raširenih ruku tijelo nestade u vječnom jeziku. Žene i vojnici jedni drugima više ništa dati ne mogu od sna, mrvica kruha pomiješanih s grijehom. Besmisleno je tumačiti dano ako smo oslijepili i oglušili. Postoji riječ koja u svakom jeziku ne zaboravlja najskrovitije, javlja se s dahom dok otvorimo usta. Žene je na grobu dozivaju kao nevidljiva bijelog magarca na kojemu će odjahati u Jeruzalem.
30 POEZIJA Tomislav Marijan BILOSNIĆ Doista, doista, to što s vrata raja do nas dopire ne iscrpljuje se u besmrtnosti. Nitko nam o tome prije nije govorio, pa ni pravednici. Kriste, straže Te nisu vidjele, a na putu te može sresti i obična danguba.
31 Boris Domagoj BILETIĆ, Pula POKUS PRIJE NASTUPA KORPORATIVNI TRBUHOZBOR E, pa kad ih još nagrade za šutnju, umukne i sam Benda, znajući da bit će izdajnikā kao tumačā... I bilo ih. Pulska papiga Feručo (istrijanske li domišljatosti!) ispada iskreniji sugovornik: „sugovornik, sugovornik...“ „Ma, daj, muči, Feručo, muči!“ Faraoni, oni pravi, znali su već: ne možeš mahat’ toliko tuđim, koliko normalan ima svoga malenog. „Zato uzmimo!“, papagajski će dioničari našeg vremena. I uzeše djeci budućnost. In God we trust, na obodu kovanica, na papirnatim zapravo jednako: Ubi vidit dives... (iz osobne arhive)
32 POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ DI SMO Obožavam mlade štokavke, ikavke naglašeno, friške, nove za šankom, osobito kolina njina kad krenu poslužiti. (Bogu hvala, ratu uteklo.) Takovih kolini od stoljeća VII. na ovim stranama bilo nî. Još dok jesu što su... Zlatno doba jedrine. Prpošne li. Jer već bi porod njihov moga’ šepesati, ter: scuola elementare, pa ginocchio, ili knee ili što treće umjesto kolina. Eto, tu smo di smo. . . . I daj, mala, više s tim gemom! Barba, sorry, ne razumijem: 2:1... Ma šta 2:1, šta za koga? Da sorry, da barba! Pa za vino, valjda, bogati! Nije ti ovo zemlja rakijet’ne, dite moje milo. Ćeš se navaditi, ćeš pomalo, aj da da ćeš. NA MORU LÀŽĪ Rekli da vrijeme je, godine da su, sad ili nikad, ili hoćeš ili nećeš... Ali kao da nisu. Dosad. Iz njihove perspektive, nade očito ima i obzori šire se, ne suprotno. I tu se upada u klopku. Misliš si, ha, možda su u pravu, i misli si, vraga, toliko je proznog balasta u ovog naroda i literature – što ćemo, obojica, jednom imenovati bez okolišanja – da im svima samo još ja falim. Ovaj drugi pomisli isto. Niti nedostajemo, rekli bi njegovi profesori, rekao bi i on sam kada je profesor. Između jezika, lektire, nekih znanja i fojba punih sumnji, iz te svoje proklete Histrije, iako nisi furešt od jučer, kako uopće izmigoljiti a da se ne uližeš? Premda slična poziva, ovaj drugi je sretnijeg zvanja, i u struci je; pita se, ali samo usmjereno i kratko...
33 Boris Domagoj BILETIĆ POEZIJA da sam bar konkretan, sociolog tat ili neki ini pat; tebi moj grade sociopatija me vuče čista situacija luzerskog slučaja iliti opipljivije: moj grad je bolest proces izgubljen ali nije „tapija“ (turci se ovamo nekoć nisu ufali) Drugi više ne piše pjesme, pogotovo ne ovakve. Dolaze iz grada koji više nije Grad. Prošlo je stoljeće otkako njime vladaju diktature, diktati jednoumlja. Praznina ispunja obojicu kao u Dylana dok je još bio netko i nešto: mnogo Ničega na jednome mjestu – pa i to je Nešto, piše negdje „protestni“ nobelovac. Grad taj leži na moru – laži. I kako onda možeš biti svoj a da ne lažeš? Nije dvojba, retorika je to. I šlus. E sad, čiji je zaključak ovog esejčića-pjesme, ovoga običnog pokušaja, čak ni ogleda? Prvog ili drugog lašca iz nužde? BARBA DVORNIČIĆ Petar, Piero, nikad progovorio hrvatski, nije znao, nije glumatao kao onaj furio(zni) u saboru. zbog lika zvali ga johnson, po predsjedniku nakon dallasa. topao starac i mudar, šutljiv udovac, puljanin, ne, ipak puležan. njegovoj sam ženi meri bio na sprovodu, prvom sprovodu u životu, nikad prije na monte ghiru. valjda me majka delegirala, bit će u vrijeme nevremena, kad bavila se sestricama mojim. ili da ljudi ne zamjere. bili smo dvojica nas, tata i ja. svi muškarci obitelji, kako se pristoji. (a poslije, ah poslije, na tolikim ispraćajima, i žalobnik i govornik; izvjesno je ni što ni tko neću biti na svome.)
34 POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ puno kasnije u istom je stanu adžijine 6 umirala mama: otvorena trećeg oka; za njom otac: moj lipi anđele i hropac s osmijehom. e sad fale riječi do puna stiha. ŠKULJE Važno da sve se U bijelim oblacima, Nakon nekih (samo)ubojstava, Dalje valja i kotrlja. A njihovo tek dolazi; Supijani maturanti: „Gotovo je, gotovo!“ U staračkim domovima, Gdje još nije „gotovo”: Mir, tišina, šutnja. Sa Foruma, iz Splitske: Samo nek’ je škulja, Njegova, njezina, njihova. Proračunata, Proračunska, Briselska najzad. I odostrag, mhm, jednako. U strahu od sutra. Živiš za jučer. A ŠTO (JE) DANAS?
35 Boris Domagoj BILETIĆ POEZIJA šutnja = praznina šutnja ≤ praznina šutnja < praznina šutnja > praznina šutnja ≥ praznina šutnja ≠ praznina (riječ praznina zamijeniti riječju mudrost)*1 Zadatak je: ZAOKRUŽITI POLAZIŠTE/A PJESME HAIR, LOKALNA PRIČA Kupam se danas nekom svjetskom, jasno Umjetnom, pjenom globalizacijske cakline: Smile, my dear, smile my darling, wow! Tuku me emocije sada smiješne mladosti. Tata mučaljiv, mama u glavnoj ulozi; čekaju subotom u gluho doba da čuju kako je bilo u disku. Bože, što danas na to reći? Bezobrazno mladi, svi lijepi i skladni, kao u Kosi onog amerikanizirana Čeha, znači tu i tamo tek ponetko napušen. Jutro je značilo sve – i ok, i novi dan, pa makar bio Dan nesuvislosti. TU SMO jedinac naš diše i smije se na rebru, zbija šale i šarmira sestrice vršnjakinje povijesti bolesti i prognozama unatoč; medicinke početnice uzvraćaju, daju mu krilca, * (prozna razina: vježba se znakovima oduzimanja i zbrajanja, dijeljenja i množenja; slijed riječi i znakova te njihovih odnosa nije obvezan, već slobodan, na objema razinama)
36 POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ pred nama crvene se, ustrčale, zadihane. sa sinom majka danomice, kao danas što pohodi rovinjski grob nakon dvadeset zima, svaki Božji dan. o posljednjim tjednima našega bića mogla bi ispričati u pero, napisati; čitalo bi se, pomoglo, nama ne, možda drugima: o nadi, kako se bori, o uzajamnosti, i koliko je vjere u stavu da ne vjeruješ, jer kako možeš kada ti uzima Jedino? živi s njim u bolesničkoj sobi, postelja do postelje; ja ujutro sa savice, milanu hvala, do večeri, pak odlazim mašući joj kroz mrak, s prozora odmahuje, oboje u nadi da će sutra još biti živ. zadnji tjedni. kirurzi dali svoje, onkolozi ako je moguće više. dijete mi u pokusnoj grupi da bi lijek sutra drugima možda pomogao. onkolog preda mnom skriva suze, ne znam što bih, gdje bih, koga tješiti, ma kakva utjeha! poslije godina, čujem, liječniku umre kći jedinica i za njom od iste neizlječive on. ni makac, eskulape, tu smo.
37 Tamara SPAJIĆ, Dubrovnik NISAM VAS PISALA sivo jutro žarulje ne otapaju gluten noćne more kocke prašine poskakuju po jastuku more me okupalo jodom zaborava ispralo žuto ljepilo snova bljesnula je sivilom puslica baroknog zvonika ubo me u vrat oštri brid revelina (iz osobne arhive)
38 POEZIJA Tamara SPAJIĆ kiša kristalne kugle rastalile su krovove. staklena jegulja penje se u oblake među ljubičaste krijesnice srebro srebro posvuda se slijeva boli u otvorenoj utrobi skliski kažiprst slatke želatine kišobran od šećerne vune iglicama razara mokrina šamarima lije blistave bičeve kiša dan bez kiše lijepo je pobjeći i ne vratiti se zrak je blag i suho zlatan u darežljivo ljetno popodne hodam da bih hodala gledam vrhove tenisica to nisu moje noge igram se s pahuljicama zraka dok maestral iz srebrne mrežice prosipa iskre po mojem licu o bože, kako se sve raspada! pa ipak uživam u danu samo zato što je bez kiše
39 Tamara SPAJIĆ POEZIJA odlazak kruzera tuli odlazi kruzer izvija iz pučine io con te ljudi u kupaćim mašu s palube bacaju se u plave bazene svoje očne tekućine čiope nose bijeli balon večeri preko komarde u mojem vrtu u mojem vrtu srednjovjekovni dvorci ljetni sumrak proziran kao zaron galeba za tihim ribama u mojem vrtu plave mahunarke mesožderne sukulente odgrizaju mačje uši dok se krznati ratnici provlače kroz noć lišća gladiole u mojem vrtu raznobojne zvijezde izdahnule ljetnu tminu kratkotrajnih mušica
40 POEZIJA Tamara SPAJIĆ zlatna slavina istočila znoj neba djeca na plaži gledala zalazak svemira čekaš me ti nisi tu ali cijelo si vrijeme ovdje tvoje očne jabučice zru na granama voćke pred spavaćom sobom. gledaš me i ja sam sama kao vrata kuće u ponoćni sat čekaš me a ja ti dolazim gledam svoje dlanove i čudim im se kipi kava u imbriku netko kosi travu laju psi mili jutro uz prozor osjećam te okrećem se u snu
41 Tamara SPAJIĆ POEZIJA nesanica ljiljani bijeli noćne trubice od vaše svirke pukla je opna mjesečine pa sad lije lije uljna tinta noći po teškim nogama plešem plešem njišem se njišem okrećem sviće olujno sunce mrki krvniče tjeraš lijere sijevaš nesanice
42 POEZIJA Tamara SPAJIĆ svitanje skakavci raznose perje anđela s lista na list u jednoj kugli je noć u drugoj dan vrti se zrakasta ptica brda oko klokota sive vode leptiri oblikuju šešir na glavi spavača je li to moj brat? je li to vampir? mlaz dúge ne prestaje pržiti ne prestaje zračiti radijacija misli projektili zraka ranjavaju potiljak ah prostrijet će se oblačići po postelji i dahtati u očekivanju kiše. smijat ću se grizući madrace zabijajući
43 Tamara SPAJIĆ POEZIJA nokte po jastucima jesti slatkiše zaborava meke kao mačja šapica. o kako će bockati bestidne zvijezde ah bludnice zvjezdice prasice rasparane haljine lješnjaci i bademi u ljusci žuljaju me šibenik gledam mistično popodne dalmatinskih crkava (tko su svi ti ljudi sa svetog jakova?) siestu zraka i mora palače na zvonkim mjedenim trgovima urasle u kamen pradavnih poganskih molitvi i pjev kršćanskih gloria živote živote kako si slatko mučan kako si lavovski težak shvatila sam da si posvuda sasvim lijepa briga oblaci – vojnici – poredani iznad sivih brda idu u pohod mrvi se nebo po dlanovima razmazujem ga po zidu glasa se milijunima ptica
44 POEZIJA Tamara SPAJIĆ u sobi. danas je kišni dan zašto se bojim to pomisliti rijeka pere haljinu obala, oskudnu i tanku odnosi nakupine kristala mojih misli, ne, nisu stigle bljesnuti na suncu stojim pred vratima ljetne kuhinje i razmišljam, što ako sad padne kiša, djeca, hoće li pokisnuti putem prema školi? sasvim lijepa briga naspram ove nakupine olova u srcu noćna pučina na mrkloj pučini čuje se samostanska tišina naftalinski mir rukopisa i inkunabula tiho zujanje krijesnica-riba na obali su mjesecom navošteni brodovi i stijene – kosti redovnika koji ne mare za moje riječi treba dočekati vrijeme iza ponoći spustiti se do pljuskanja svjetlosti do same kripte gdje puše neznani vjetar koji smo zaboravili. tu u njihanju morske trave grabim sitno
45 Tamara SPAJIĆ POEZIJA kamenje propuštam ga kroz prste jer mi se čini kao da pucketaju svijeće šuškaju pergamenske stranice pjevaju se molitve u žamoru kukuljice sklopljenih dlanova prebiru krunicu do svitanja dok ne zasipi jutro u boru oproštaj na kraju, što sad, pjesme? želite da vas ulančam samoglasnikom a i nosim kao maramu oko vrata? ma nema šanse hoću li vas kao i mnoge prije izgubiti uništiti zatrti? ili da kupim sjekač papira brisač dokumenata? da vas nekome pokažem? ma nema veze to ionako nisam bila ja nisam vas pisala ne poznajem vas niste se lomile kao zraka svjetla u plavom staklu
46 POEZIJA Tamara SPAJIĆ molim bez nepotrebnih slika istupite sad jedna po jedna antiljubavna reci mi, molim te što bih uopće s tobom radila? mjesec lica zid tvog pogleda užasavaju me jutarnji stolovi tragedije doručka užasavaju me nedjeljna poslijepodneva reci mi, molim te što bih uopće s tobom radila? evo tu smo. tu je šaka puna sunčanih otkucaja gospinog zvonika, vrt sa zumbulima, ružmarinom, peonijama evo tu smo, prstom ocrtavam po staklu prozora (da ne zaboravim?) uvijek iste riječi. reci mi, molim te, što bih uopće s tobom radila? pune šake donosiš mi sivih gladiola crnih dalija u gomoljima reci mi, molim te gdje bih ih posadila?
47 Tamara SPAJIĆ POEZIJA jutra su okrutna jutra su okrutna sjediš i šutiš srce oskoruša smežurava se u travi na našem plafonu plavi šišmiši pod našim stolom sivi štakori već mi jedu nožne prste niz balkon se slijeva zvonjava s obližnje gospe otvorit ću prozor zvoniku prhte šišmiši srce mi odlazi sama sam s crvenom rupom pritisnuta prazna iš, iš, iš ronim kroz dnevnu sobu zidovi se otvaraju prema cesti, automobili ustani, kažu, sviće jutro je vrijeme mojeg počinka kad zatvaram oči, kad
48 POEZIJA Tamara SPAJIĆ više nema noćnih klauna koji prislanjaju usne uz moj vrat i izvlače iz mene život, crvenih demona koji mi govore nešto na uho na rubu kreveta i ja vičem na njih u polumraku iš iš iš svijetla točka narcisi u vrtu sitne lampice dok se pale u sumrak razabirem plavetnilo lišća mačje brkove cijeli mistični svijet meni nedostupan dok se grane šljive lagano njišu primjećujem proljetne pupoljke mislim kako se jedno godišnje doba skriva od mene jedan pokret cijeli ples koji želim koji mi se ne daje jedan zamah jedna svijetla točka koju lovim koja me ne želi koja izostaje
49 Tamara SPAJIĆ POEZIJA o brdima želim pisati o brdima. o brdima, da, o brdima. ptice se ugnijezdile u mjesečini otvrdnule krik u ogrlicu uzleta pod prstima osjećam krilati postanak kamena iz pupka neba granaju se komadići zračnih krpica kolutovi vjetra želim pisati o brdima o brdima, da, o brdima koga briga crveni pečati šutnje po licu uzet ću plymicol mazati ih mjesec dva tri pit ću kavu pit ću sok pit ću vodu pit ću čaj nikome neću reći kako mi se preziva mrak u oku kako podmazati blokiranu bjeloočnicu kako se nosi šminka na unutarnjem licu kako je navečer skinuti
50 POEZIJA Tamara SPAJIĆ koga koga briga koga je koga spavam spavam svukla sam lice ono leži pokraj mene na jastuku ribe su prozirne ptice zalijeću se u želatinu noći prelijevaju sjaj planktona u milijun sunca koja će izaći prije zore. spavam i ne mislim stršljeni se uvlače u stare persijane hrskavi i suhi kao zalogaji burnog jutra. spavam i ništa ne čujem.
NOVI PRIJEVODI VANNI SCHIAVONI Hrvatska bilježnica (prep. L. Monica Kmet) 58 KRISTIAN KOŽELJ Muzej prekinutih odnosa (prep. L. Reškovac) 62
52 Vanni SCHIAVONI, Bologna (Italija) HRVATSKA BILJEŽNICA Mome prezimenu Zadnje što je klečeći vidio zaštitnik samostana sveti Marko bilo je sunce kroz dim bijelo i tanko kao hostija. Jozefina Dautbegović I. Laghi di Plitvice Prvi se dan uvijek urušava u istu točku brzac koji teče do susreta bijele rijeke s crnom rijekom i što smo sigurniji u svoju spremnost i vješto oko to nam nedostaje više pridjeva pred čuđenjem: zelenilo tjera zjenice u ekstazu gura ih u bujice suza pored nogu u čudesnu tamu pećina u nizu u spilje okomice kao svemogućom rukom klesane. (izvor: satisfiction.eu)
53 Vanni SCHIAVONI NOVI PRIJEVODI Zacijelo je i ovuda prošao Juda ako i nije onaj laskavih usana onda neki obični Juda izgubljen u meandrima otajstva kajanja. Jezera padaju u jezera poput bičeva na oronule grane uviru u drugu vodu i pljušte tako vječna savršeno neosjetljiva. II. Plitvička jezera Sporo se sabijaju guste šume u Plitvičkome gaju lukobran neba nad kotlinom kojom gazim smiješno blijed i klecavih koljena pred tvojim obrazima punim neobuzdane sreće oko brzih koraka koji ne posustaju koji te svaki put odvedu do žuđena vrha fitilj blistav koji detonira svijet. U pogledu ti tražim znak vlastite izgubljenosti ili avangarde duha još nedokazanog: sa čime je usporedivo sve ovo ili čemu proživljenom barem slično? Svaki će uvir odsad biti drugačiji pa i malaksalost nakon duga kraka stepenica podozrivost za sve što se ljiljanski rađa sjena za koju mislimo da ne prolazi i noć koja neumoljivo dolazi.
54 NOVI PRIJEVODI Vanni SCHIAVONI III. Isole Incoronate Kornati kao male greške valova poput požutjelih kornjača prevrću morsko dno poput pjesnika zanesenih ili pješaštva bez generala namigivanja nimalo odvažnih prosjaka, tako nepomično stoje ti otoci usnuli kao ptice brodolomnice rasute na pripeci poput popadalih češera poput lûka obrva u trenutku uzmaka. I dalje se čudimo dok ne postane obično ovome moru tisućljećima napučenom moru ovom koje od pamtivijeka izaziva potrese te je i sljedeći predvidljiv, gotovo izračunljiv kao putanja bez trenja što zapravo daje udaljenost i ujedno nevidljivo i fizičko spajanje potreban nagovještaj mrežnice oka obilježene iverom posljednjeg udara. Prisiljeni improvizirati u jecaje zbijamo pamćenje. IV. Kornati S čednim otočkim držanjem kao izgovor uzimaš strmu liticu bez ljudskosti i nekoliko busena što ne žele biti tu. Tihi vjetrić jedva šumi: u tišini pružamo prste ruke polažemo preko plaveti koja je legla na vodu i hvata nas rastresene dok iskorištavamo preostalo vrijeme.
55 Vanni SCHIAVONI NOVI PRIJEVODI Mrtvi nisu među nama ne u ovaj sat kad se pojave dođu pred djecu kao izmišljeni prijatelji njihove visine. Prisjećamo se djetinjstva bez pokolja bez poplava ili potresa, igra ili oklada bilo je sve što smo mi mališani mogli izgubiti. A ipak ovi oko nas odrastali nakon najveće strahote ti su koje oči ne prepoznaju ali pamćenje vrste potvrđuje. Kada ćemo prestati biti pokušaji? V. Sebenico Ugodan je odmor na terasama Šibenika s njih se može orijentirati i zaboraviti mikrobne prigovore usuda navečer zasvirati na otvorenom sjedeći na livadi na uglu malog muzeja gdje susrećemo Tita. Naziremo nekoliko ubogih brloga ribara koji destiliraju svjetlucave rakije a preostale žene u perspektivi redom zamišljamo unutar bijelih zidova plahte rastegnute na suncu i zagrižljivost na vrtnim vratašcima zamišljamo ih bez očaja bez oplakivanja braće s fotografija dvadesetogodišnjaka iz devedesetih. U ovome času točno znam tko si uopće nije potrebna temeljita izmjera znam što misliš i koliko smo u zebnji slični jer zauvijek ćemo biti djeca pod bombama Bagdada još smo dječarci među mostarskim granatama.
56 NOVI PRIJEVODI Vanni SCHIAVONI VI. Šibenik Svaka stvar kao i mi odnekud dolazi: stupovi sfinge križevi novčanice u džepovima, bifore i lav zvonici zabodeni poput sulica u iščekivanju glava bijes radništva iskorištenog poput svjetionika za noćne leptire i Venecija u filigranskom staklu. Udaljuju se na brodicama u vodi koja škripi jer osmanski je neprijatelj izgubljen sa svojim krvnicima prelomljenih brčina a u pozadini Šibenik blijedi na mukloj žbuci. I kao da se ništa nije zbilo kao da uporno moraju brisati ili trenutno postojati možda krik niotkuda ili predmet koji bijaše oružje. Na otvorenu moru nijedne platforme okolo onečišćen mulj i ne odjekuju svrdla ne pjeni se tvornički odvod samo glisiranje preblizu obali i panorama škoja i vezova. VII. Traù Nastavljamo prema jugu duž rebara ove zemlje automobilom kao gonjeni bijesom koji počinjemo polako usvajati u miraz primajući omorinu dok se grozničav nebosklon u podne širi otvorenim morem i znoj prostire cestom prema Trogiru punom plaža i brodova
57 Vanni SCHIAVONI NOVI PRIJEVODI kamenih utvrda kamenih crkava kamenih praznina. Prometnica je duga i jednožična a na rubu prodavači samci nude sve što se od koze dobiva poredani kao kameni miljokazi pored kojih turisti zastaju ne bi li ih probudili skrećući s asfalta ukoso parkirani u svako doba pa tako i mi stali smo cjenkajući se na dlanu kovanica s imenom životinje a onda dalje prema jugu ponosni na komad mekog sira s plemenitom plijesni. VIII. Trogir Bolje li razmislim ništavno je, kao da sam udvostručenje njezine elipse, neprekidno razlikovanje sebe od sjene živa ravnodušja kvarta sljepilo u Trogiru te anđeli koji ubijaju zmajeve umnoženi na nedvojbeno nevinom ljubičastom nebu antene ‘na gotovs’ koje teku unedogled bez karizme, priča postala stvarnom od novog okusa cigarete kupljene preko granice. Žena s fularom prolaznicima prodaje nasušni pravorijek svoje vage koja nikad ne griješi još od jugoslavenskih godina i važe u uncama ili u gramima posve ravnodušne nacionalnosti neminovno iza neke granice zamišljanje gomile trupala i blata kako preživjeti popuštanja neprimjetni raspad koji zovu Domovinski rat.
58 NOVI PRIJEVODI Vanni SCHIAVONI IX. Spalato Zemlja splitska nabujala gdje se u slavenske pritoke nered razgrađuje a na ruševine čini se već je pala nova sjetva čini se vrijeme će stvari razviti u tumor dozorit će na krovovima ljušture voća. Ja tražim mozaike i lomače po utvrđenoj palači ti jedno mjesto na karti triput zaokružuješ i kažeš želiš vidjeti kako izgleda tresetište može li doista promijeniti pejzaž možemo li još nešto pitati dok nas prožima siguran životni miris. Ali naše je putovanje slobodno i premda nas ploče upozoravaju da ne skrećemo s obilježenih staza jedan je stražar prisiljen to nam ponoviti smrknuta lica na svome grubom i neznanom jeziku pred našim lažno ražalošćenim osmijesima iskrenim isprikama na talijanski način. X. Split Ne objašnjava mnogo o mornarskim čvorovima smjenjivanje sutonā na moru pred Splitom gdje sunce uranja za obzor držeći se za prste ne odajući točke odlučivanja. Sve se zrcali kao u zarazi počevši od moga prezimena pa do tvoga profila, mada je zbunjujuće neuravnoteženo poznavanje činjenica.
59 Vanni SCHIAVONI NOVI PRIJEVODI Nema nasilja kakvo sam očekivao ili nečega što iz navike zovemo tuđinskim. A ipak sretnima eto takvima se smatramo: posve sretnima u ovome nepreciznom i stalnom plagijatu pogleda sposobnih pokušati s ovoga mjesta dozvati cijelo čovječanstvo u času izvlačenja mreža i tradicije koju mi tako često pokazuješ i svaki put je ništa. Zrak na obrambenom zidu prelama valove života na strani plača. XI. Ragusa Dubrovnik je svih svojih stotinu imena u najdužem sutonu djevojke uvijek nestaju niz Stradun ali nakon sat vremena zastanu pred Onofrijevom česmom i ništa ne rade s jedinom obvezom da životinjskom mimikrijom unutar grada vježbaju kako drvenasto kliziti po trupcima kako pjeskovito ležati u riječnim koritima uvijek lovci, neprekidno lovina. Za razdrtih večeri prepuštenih oporom ritmu čaše nema molitvenika u čađavim ladicama te me poput prijateljice ustrajno krivo razumije obala u suprotnom motrenju uvijek ista dinamika zbivanja. I sve nestaje u tvojoj šutnji okolišanja postaju ogovaranja koja se slijevaju u drhtave uvojke a sve smo pohranili u kosti kao da su džepovi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=