Nova Istra

97 Stjepan ČUIĆ 23. ŠOLJANOVI DANI lokvij o hrvatskoj književnosti. Išli smo Branimir Donat, Zvonimir Mrkonjić, Du- bravko Horvatić, Stanko Lasić, koji je doputovao iz Amsterdama, i ja. Elisabeth von Erdmann, tada docentica u Freiburgu, bila je jedina domaća slavistica. Čitali smo studentima. Neki su, naravno, razumjeli manje, neki više. Među studentima bili su i njihovi nastavnici. Jedan je ovako upitao Šoljana:„Jeste li vi jugoslavenski ili hrvatski pisac?“ Ja sam to pitanje shvatio kao provokaciju, a Šoljan je elegantno odgovorio:„Ja sam istočnoeuropski pisac koji piše hrvatski.“ Istočnoeuropski pisac bila je aluzija na režim u našoj tadašnjoj državi, koji se u osnovi nije razlikovao od režima u Mađarskoj, Poljskoj, pa ni u samoj Rusiji, tj. ta- dašnjem Sovjetskom Savezu. Kad su bili provedeni prvi slobodni izbori i Tuđman dobio većinu, gubitnici na izborima, među kojima je bilo i Šoljanovih i mojih kolega i prijatelja, potaknuli su medijsku galamu: tobože, da su izbori legalni, ali da je izabran Titov general, da je ovo i ono... Šoljan mi je rekao:„Ti reci svojima, ja ću svojima – neka puste čovjeka da napravi državu, a poslije neka galame.“ To „mojima“ i „tvojima“ bilo je generacijski, nipošto da bismo mi imali nekakve krugove na koje bismo mogli utjecati. Nakon što su bili potpisani Washingtonski sporazumi o zaustavljanju ratnih su- koba u Bosni, napisao sam tekst u Vjesniku pod naslovom„Hrvatska po Arhimedu, Bosna po Staljinu“. Razmak između potpisivanja sporazuma i mojeg teksta bio je 24 sata – plus-minus – vremenske zone. Tekst je bio u potpunom raskoraku s onim što je bilo potpisano. Nakon što se hrvatsko izaslanstvo vratilo izWashingtona, do- bio sam poziv iz Ureda Predsjednika da dođem na večeru. Bili smo pozvani Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Slavko Mihalić, Stjepan Babić, Šoljan i ja. Tuđman je sjedio, razumije se, na čelu stola, a do njega akademici. Razgovaralo se o književnosti, izdavaštvu, statusu pisaca i sl. Slavko Mihalić pričao je o honorari- ma, da su nikakvi, a akademik Babić da nije dobar pravopis. Šoljan mi je rekao:„Vidi ovu dvojicu, Slavko gnjavi čovjeka kao da je on šef računovodstva u ‘Školskoj knjizi’, a Babić traži bianco mjenicu, da uvali svoj pravopis djeci. I ne shvaćaju da se Tuđman muči kako iščupati Hrvatsku iz oceanskih ralja“. Kad smo odlazili od Tuđmana, upitao me: „Kako to da te pozvao da ideš s njim u Sarajevo? Zar mu nisu pokazali tvoj tekst iz Vjesnika ? Šoljan je u biti matoševac. I po grču i po ležernosti. Po odnosu prema jeziku i sve- mu što se na tom jeziku piše. Po zahtjevnim kriterijima pri prosuđivanju književnih djela. Po dinamičnim i polemičnim rečenicama. Ali, nažalost, nova vlast imala je isti odnos spram njega kao što ga je imala i bivša, neoboljševička. Kad je umro, nitko od službene vlasti nije bio na Mirogoju. A kad je ispraćen Krleža, njegova ga je država ispratila na najvišoj razini, čak takvoj da je po-