Nova Istra

95 Stjepan ČUIĆ , Zagreb MOJI SUSRETI SA ŠOLJANOM „ Šoljan je u biti matoševac. I po grču i po ležernosti. Po odnosu prema jeziku i svemu što se na tom jeziku piše. Po zahtjevnim kriterijima pri prosuđivanju književnih djela. Po dinamičnim i polemičnim rečenicama... “ U memoarskoj prozi Bilo pa prošlo Pavao Pavličić točno je i sa sjetnom zahvalno- šću skicirao zasluge Antuna Šoljana za mlade hrvatske pisce. Mladi hrvatski pisci, tada, bili su pisci moje generacije, u ono vrijeme još studenti – Barbieri, Žigo, Ho- rozović, Tribuson, Kekanović, Šembera i mnogi drugi, koji su preko studentskoga i omladinskoga tiska pokušavali artikulirati stanovite književne zamisli. Pavličić, koji je i sâm pripadao tome naraštaju, shvatio je značenje Šoljanove brige za mla- de pisce. Mi, dakako, Šoljana nismo poznavali osobno – znali smo tek tko je i koje je njegovo mjesto u književnosti. Znali smo, osim njegovih priča, drama, pjesama i eseja, i za njegov slavni govor na Matoševu grobu. Sviđalo nam se to što je Šoljan tim govorom razljutio vlast. Brigu o mladima, pa i općenito o hrvatskoj književnosti, Šoljan je pokazao u Vje- sniku . Naime, Tomislav Butorac, u to vrijeme urednik kulture u tome listu, ustupio mu je stranicu u subotnjem broju, da bira priče što su ih slali autori te da za svaku koju odabere napiše uvod – o čemu je priča, zašto se objavljuje; neku vrstu prepo- ruke čitateljima. Šoljanovi uvodi bili su jasni, gotovo pedagoški, razumljivi svakom čitatelju. Kad je ono Goran Babić u pamfletu Strašno lice ništavila iznapadao cijelu akadem- sku zajednicu u Hrvatskoj – a naročito Slavka Mihalića zbog nekakve pjesničke an-