Nova Istra

94 23. ŠOLJANOVI DANI Maciej CZERWIŃSKI znakove svoje ideologije, socijalističku stambenu gradnju. Split je svojevrstan urba- ni palimpsest. Ovakve fluktuacije tipične su za Mediteran; to je, kako kaže Bogdan Radica,„vječno uznemirenje Mediterana“. Stoga Mediteran – kao mitsko mjesto, mjesto legede, priče, predaje – bolje pam- ti prošlost nego druge regije, gdje su ostaci prošlosti nestali. No, osim znakova Me- diterana, kao što su morska pučina, sunce, masline i vino, tu je i nasilje, patnja, zlo. Hrvatska je kultura u više navrata pretvarala tu preokupaciju u jezik umjetnosti. U filmu Vatroslava Mimice Kaja, ubit ću te! zlo i nasilje ostvaruju se u izrazito medite- ranskom ambijentu. Modernistički kadrovi fokusiraju se na trogirske ulice, ujedno pokazujući zlo i patnju, aludirajući na Kristovu muku (ribe, večera, očekivanje zlo- čina). Dakle, ljepota je tu ne da bi uljepšala život nego da bi posvjedočila o besmislu života. A ipak, tu i tamo, ostaje trunka nade. Samo uz jedan uvjet – treba prihvatiti tragiku, prihvatiti kružna putovanja. Kao u Camusa –„treba vidjeti Sizifa sretnim“. Stoga, premda u Šoljanovim romanima nema jedinstvenoga puta i treba radije govoriti o bespućima, nije posrijedi nekakav negativni nihilizam koji bi čovjeka na- tjerao na odustajanje od putovanja, odnosno od života. Protagonisti, osim Despota u Luci , ne prestaju putovati, to jest ne prestaju živjeti život kakav jest. Oni prihvaća- ju tragiku datosti: dolaze, pa odlaze, lutaju po bespućima. Ali ipak traže. Zdravko Zima zabilježio je:„Na putovanje je spreman onaj koji je spreman na rizik i onaj koji u sebi nosi iskonsku potrebu za promjenom“8. Sve knjige, osim spomenute Luke , ne završavaju statično, već otvaraju prostor za nova putovanja. Šoljanove junake od odustajanja od života spašava mediteranski vitalizam povezan s prirodom (Antita Lunić naziva ga mediteranskim egzistencijalizmom9). U Camusovu Pirovanju nadu daje sunce, more i srce koje pulsira mladošću. Čovjek je osuđen na vječno putovanje, na beskrajno lutanje, ali kad prihvati tu datost – kao Sizif – može u tome pronaći ljepotu. Priroda daje nadu, a ne Povijest. Puki život, a ne političnost. Šoljan je u tom pogledu mnogo bliži Camusu nego Sartreu. 8 Zdravko Zima,„Pjesnik s mašklinom“, u: Književna kritika o Antunu Šoljanu , str. 348. 9 Anita Lunić,„Između književnosti i filozofije: egzistencijalizam mediteranskog kruga. Albert Camus i Antun Šoljan“, Filozofska istraživanja , god. 35, br. 1, 2015., str. 67-87.