Nova Istra

91 Maciej CZERWIŃSKI 23. ŠOLJANOVI DANI protagonistima. Kao i ostali, on dolazi na Mediteran. U Dalmaciju. Murvica je nje- govo rodno mjesto s kojim je raskinuo. No, ne vraća se zbog sentimentalnosti, već radi posla. Kao inženjer dobio je nalog da u Murvici sagradi luku koja će služiti pri- jenosu plina, čije su zalihe tobože pronađene u neposrednoj blizini. Inženjer je ide- alist u pozitivnom smislu te riječi i vjeruje u napredak Murvice. Vjeruje također u svoju misiju. Nije on čovjek koji bi došao graditi vlastitu karijeru. On jednostavno želi izgraditi luku jer u tome vidi neki smisao. Uskoro se pokazalo da je projekt jedna od onih utopijskih ideja koje su preplavile komunistički birokratski sustav, koji – stvarajući idealan svijet – nije previše mario za realnost. Mjesto pripremljeno za gradnju razoreno je, a mještani su natjerani na preprodaju svojih imanja. No, plina nema dovoljno da bi se gradnja isplatila. Stoga se „decidenti“ pokušavaju povući, što u inženjera izaziva bijes. On prolazi kroz razli- čita duševna stanja koja potenciraju razočaranje. Polako počinje gubiti tlo pod no- gama, što ga vodi prema sukobu s upravljačima projektom. Ulazi u avanturu s mla- dom djevojkom, Vikicom, koja je kći jednog mještanina, i razbija svoj brak koji mu je dotad jamčio status dobrostojećeg člana društva. Počinje piti, zapušta se. Čini se, iako to nije rečeno izravno, kao, recimo, u Novakovu romanu Mirisi, zlato i tamjan , da je protagonist prevrednovao svoj odnos prema tradiciji. Kako je prije dolaska sebe smatrao modernim čovjekom koji vjeruje u napredak i ne mari za tradiciju, susret s realnošću nametnuo mu je posve drugu viziju svijeta. On vidi besmislenost razaranja staroga svijeta koji vodi iskorjenjenju mještanā, uključujući i njegove rođake. Ideali- zam pokazuje svoju najgoru nakanu – sklonost utopiji. Slobodan Despot izgubio je sve što ga je činilo čovjekom svoje epohe – moder- nu ženu, društveni status, posao, normalnost. Umjesto toga, skliznuo je u propast – propio se i udebljao. I ljubavna pustolovina s Vikicom, koja ga je jedno vrijeme pra- tila u propadanju, završava kobno. Ona ga na kraju ostavlja pridružujući se skupini mladih ljudi koji su puni energije i vitalni. Ostaje sâm. Zadnji je čin propadanja u neposrednoj blizini mora, na plaži, koja je svjedok toga posrnuća.„Praznim ljeska- vim očima buljio je u more, kao da bulji u vrijeme. Sjedio je tu dugo, govoreći sve tiše, rjeđe, nerazgovjetnije. Riznica se iscrpljivala. Osjećao je kako mu dlaka, gusto i jako tamno krzno, obrata plećke i grudi, i spušta se postepeno, preko zepešća, na ruke“ (str. 191). Despot gleda u more i priziva Marie Celeste , brod koji je izgubio mornare i koji je postao temom priče Arthura Conana Doylea. Brod bez posade metafora je suvre- menoga svijeta. Suvremeni se svijet uvelike razlikuje od onog staroga. Njega se pri- ziva pričom o dolasku Hrvata na Jadran.„Sve je privremeno osim mora (...) Dobro je da smo u posljednji čas otkrili more. Ti si moja Tuga i Buga“ – rekao je u zadnjim trenutcima romana Vikici. U romanu se tek daje nazrijeti ključ za razumijevanje