Nova Istra

90 23. ŠOLJANOVI DANI Maciej CZERWIŃSKI neki cilj, iako to nije željena brigada, što je alegorija sretnoga svršetka narodnooslo- bodilačke borbe i revolucije; Roko i glavni junak Šoljanova romana nalaze Gradi- nu, ali to potonjeg ne ispunjuje srećom. Gradina postaje – „nigdina“, a Roko – koji je na početku izgledao kao idealist – kaže: „Nikad nema ništa na kraju. (...) Čovje- ku nema druge nego da se trudi; da učini najbolje što može. I da se na kraju, po bog zna koji put, uvjeri da nema ništa“ (str. 103). Ostvaren cilj tek otvara dileme i osje- ćaj tragedije ljudskoga postojanja. I zato u glavnoga junaka izaziva bunu. On u ha- lucinogenim trzajima nakon razočaranja i pobune protiv razočaranja kaže sljedeće: „Vidio sam jasno, sve jasnije, da je svijet u koji sam stigao isti onaj svijet iz kojeg sam krenuo, vidio sam da stojim na rotoru krajolika, u samom središtu kruga, i shvatio sam da nisam nigdje drugdje nego na svome mjestu. I što sam drugo mogao nego da ga prihvatim? Što mi je, nakon svega, preostalo? Pognuo sam glavu i zakoračivši u krajolik prihvatio sam kamenu stazu pod nogama, prihvatio sam trnovo šiblje koje me greblo po golim rukama, prihvatio sam glad i žeđ i bol na nažuljanim tabanima koji će me mučiti dok ne dođem do nekog ljudskog skrovišta, prihvatio sam cijeli taj dobro poznati, banalni i jalovi krajolik koji mi je bio pred očima sve otkako smo krenuli na ovaj pohod“ (str. 112). Premda se u romanu naslućuje kružno putovanje umjesto ciljanoga („vrtjeli smo se u krugu“), sve do kraja nazire se ipak neki konačan ishod, neko obećanje. Tek se na kraju variranje između linijskoga i kružnoga zamjenjuje apsolutiziranjem kruž- noga putovanja, stalnoga povratka na mjesto polaska. Nakon kratkotrajne pobune dolazi do pomirenja. Život takav jest. Čovjek mora nekamo putovati, iako ne zna kamo i što će na putu zateći. Život je putovanje, putovanje bez zadana cilja. Jedino što ga može držati jest činjenica da je beznađe svojstveno čitavu ljudskom rodu.„I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripa- dam ovoj rijeci što neprestano teče, i nastavljam ih, nastavljam njihov put, ne samo moju malu stazicu kroz besmisleno vrijeme, kroz mračnu utrobu svijeta, nego i nji- hovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano vidjeti, ali koji mora postojati“ (str. 110). To je gotovo Camusov Sizif. Nakon razočaranja preostaje samo „kamena staza“ i „trnovo šiblje“. Oni su ne samo simboli patnje (alegorijski kôd prema Kristovoj patnji koja je ipak, u kršćan- skome svjetonazoru, imala smisla) nego i mjesta u kojemu se to događa. To je krajo- lik Mediterana, toliko prisutan u cijelome romanu. On svjedoči o toj ljudskoj patnji i beznadnoj potrazi za smislom. Luka je najradikalniji primjer susreta sa svrhom putovanja. Dok je u Izdajicama središnji problem razočaranje u mogućnost uspostavljanja kolektiva i pomirba sa samoćom, u Kratkom izletu razočaranje u mogućnost pronalaženja cilja, u Luci to je razočaranje u smisao života. Slobodan Despot najtragičniji je lik među Šoljanovim